Bio je 23. srpnja 2009. godine kada je Marija Jurić iz zadarske Opće bolnice prebačena u KBC Split na održavanje trudnoće. Bila je tada u 30. tjednu, a predviđeni termin poroda bio je početkom listopada. Premda zabrinuta, na kraj pameti nije joj u tim trenucima bilo da će se već iste večeri roditi Jakov, prvo dijete u obitelji Marije i supruga Tonija, a da će im se sljedeći dani i tjedni pretvoriti u najveću životnu neizvjesnost. Palčić Jakov rođen je gotovo dva i pol mjeseca prije predviđenog termina sa 1200 grama i svega 41 centimetrom, a liječnici su obitelji samo rekli: "Budite spremni na sve pa i na najgore."

'Trudnoća nije bila jednostavna, od 16. tjedna sam mirovala, bila i dva tjedna u bolnici zbog placente, ali nikada nisam razmišljala da bi se mogla naći u toj situaciji. Pa čak ni toga dana kada su me poslali u Split. Istoga dana sam rodila carskim rezom i tada je počela Jakovljeva borba za život ', priča Marija Jurić svoju priču za zadarski spotski portal Sport 023.

Borba tijekom koje su roditelji mogli samo bdjeti i moliti nad inkubatorom, u kojemu je maleni Jakov proveo prva dva mjeseca svoga života.

'Ne mogu uopće opisati to razdoblje. Suprug i ja smo nekoliko puta tjedno išli u Split vidjeti ga i sve nam je to bilo nekako nestvarno, pogotovo kada bi se vratili kući bez njega. Stalno je bio po nekakvim pretragama, ali borio se kao lav i napredovao iz dana u dan. To nam je davalo vjeru i optimizam koja nas je držala u tom razdoblju, iako smo znali i da sve u minuti može poći po zlu, naročito u prvih mjesec dana. Hvala Bogu, sve je završilo na najbolji mogući način i Jakov je 18. rujna 2009. napokon došao kući, u svoju Škabrnju.'

Kod kuće je maleni junak nastavio napredovati, premda je još nekoliko godina proveo po raznim pregledima i pretragama.

'Dvije i pol godine smo bili na vježbama kod fizijatra, prošli smo kasnije i preglede kod logopeda, psihologa i neuropedijatra i svi su rekli da je sve u redu i da se razvija kao svi njegovi vršnjaci. Nakon treće godine smo posljednji put napravili EEG i bio je odličan. I danas je sve u najboljem redu, osim što mora nositi naočale, ali mislim da to nema veze s prijevremenim rođenjem, već je loš vid "povukao" od oca', s osmijehom zaključuje majka Marija.

A taj mali palčić Jakov, koji se rodio sa tek nešto više od jednog kilograma i 41 centimetrom, danas je vrlo dobar učenik, osmaš, u Osnovnoj školi Vladimir Nazor u Škabrnji. I uz to – sportaš.

'Sa sedam godina počeo sam trenirati košarku u KK Škabrnja pa sam se nakon četiri godine prebacio na nogomet. Poslije toga sam opet malo trenirao košarku pa od ove godine opet nogomet. Oba su mi sporta draga i volim ih igrati, ali većina prijatelja mi je sada u nogometu pa sam i ja', priča Jakov, koji igra na poziciji krilnog napadača za pionire Nogometnog kluba Škabrnja '91.

Ove sezone zabio je i dva gola i to oba – Hajduku. Ne, naravno, onom splitskom, već pridraškom, ali jednoga dana, tko zna…

'Uh, ne znam kako bi mi bilo igrati protiv mog Hajduka, a kamoli zabiti mu gol, što bi kući rekli?', smije se Jakov koji s obitelji redovito pohodi Poljud, ali i Višnjik.

'Svi u kući vole sport, najviše Hajduk i KK Zadar, a sve je počelo od djeda Šimuna koji je veliki navijač. Volio bih jednoga dana upoznati Marka Livaju ili Luku Božića, oni su mi najdraži igrači, a možda i Stepha Currya, ha-ha. Sa Zadrom smo dosta slavili u posljednjih nekoliko godina, nadam se da ćemo još, ali i da će ove sezone napokon i Hajduk biti prvak.'

Tako zbori dječak, zapravo već momak visok 182 centimetra, koji je u samim začecima svoga života vodio najveću borbu, a danas je ponos cijele obitelji.

'Hvala Bogu, nikada nisam imao poteškoća jer sam ranije rođen. Vjerojatno je sve to bilo malo teže mojoj mami i tati dok sam bio mali, ali meni je sve bilo super. Nadam se da moja priča može ohrabriti neke druge roditelje koji sada prolaze kroz teške trenutke. Mama kaže da je uvijek vjerovala da će sve biti dobro i to je najvažnije, a ja sam samo odradio svoj dio posla', za kraj će veseli Škabrnjanac.