Hrvatska je, ali doslovno, odbrojavala dane do početka tog SP-a. Ćiro je grmio da nema jačih i da možemo do kraja, a narod je bio zapaljen kao nauljena grančica. Stadion u Lensu bio je okićen hrvatskim zastavama, a tadašnji vatreni stezali su obruč oko Jamajke.

Do 27. minute 'rasta' obrana je držala nulu, a onda se susrela s europskim taktičkim finesama. Boban je kratko izveo korner prema Šimiću koji vraća Igoru Štimcu i bježi iz ofsajda. Štimac iz prve pogađa prečku, ali na rubu peterca bio je spreman predator Mario Stanić. Uštopao je loptu, iz drugog dodira zabio gol i skinuo golemi kamen sa srca cijele momčadi.

Kasnije je Jamajka izjednačila, ali Prosinečki i Šuker vratili su prednost i nakon 3:1 Hrvatska je uzela zalet prema bronci.

Stanić je, inače, jedna od zanimljivijih hrvatskih nogometnih priča. Krajem osamdesetih slovio je za jednog od najvećih talenata (rođen je 1972) jugoslavenskog nogometa, no rat ga je potjerao iz Bosne i dres Željezničara zamijenio je Dinamovim. Nakon jedne sezone i osvojenog naslova, otišao je u inozemstvo, po jednu godinu zadržao se u Sportingu Gijon i Benfici.

1995. je godina njegove potpune afirmacije. Ćiro mu u Tallinnu daje prve reprezentacijske minute, a Stanić u dresu Club Bruggea postiže 27 golova u jednoj sezoni i postaje najbolji strijelac lige. Tu je krenulo.

Iduće četiri godine igrao je u Parmi, u čijoj je zlatnoj generaciji sudjelovao u osvajanju Kupa Uefa, da bi 2000. prešao u Chelsea. Upravo nezaboravan je bio njegov gol u debiju protiv West Hama. Volej nakon tehniciranja sa 35 metara, šut kakav Englezi zovu 'screamer'. Na Stamford Bridgeu se zadržao još četiri godine, dok mu ozljeda koljena u 32. godini života nije prekinula karijeru.

Za Hrvatsku je upisao 49 nastupa i sedam golova, a osim u Francuskoj, nastupao je na Euru 1996. te na SP-u 2002. godine. Bio je poznat kao potpuno univerzalan igrač, u karijeri je po potrebi bio i bek i krilo i vezni igrač i napadač. Profil igrača kakvoga treneri obožavaju i vrlo jednostavan, skroman tip van terena.