Kada sport živite od najmanjih nogu i kada vam je sport ugrađen u gene, onda se veselite svakom uspjehu, ali i postavljate ciljeve koje već sljedećeg jutra želite nadmašiti. Pridoda li se tome i situacija da vam u čak dva navrata život visi o koncu, onda je jasno i da se svakom danu posebno veselite.

I zato, bez obzira na najveći uspjeh u svojoj dugačkoj sportskoj karijeri, u kojoj se bavio košarkom, plivanjem, kickboxingom, boksom te atletikom i to u tri bacačke discipline, Stipe Žunić – uživa u svakom danu. U njegovu slučaju zaista se može reći kako već sada njegov put do uspjeha može biti savršen scenarij za film...

 'A kako i ne bih, pa što sam sve proživio i preživio, mogu biti zahvalan samo dragom Bogu. Vjera je ta koja mi daje dodatnu snagu, ali nisam od onih koji će je nekome nametati. Živim svoj život, skromno, ali se trudim živjeti ispravno svakog dana. I da, nisam postao vjernik nakon dana kada su mi spasili život, taj je osjećaj duboko u meni od najmanjih nogu. Iako, moram priznati, nakon svih tih slučajeva, bila je to još jedna iskra', rekao je u uvodu razgovora za tportal brončani sa svjetskog atletskog prvenstva Stipe Žunić.

Stipe Žunić rođen je 13. prosinca 1990. godine u Zadru, a prve godine života prošle su mu u ratnom okruženju.

'Da, i baš granate koje su padale po Zadru i uzbune neka su od mojih najranijih sjećanja. Također spavanja po podrumima i na drvenim paletama, što ni jednom djetetu nije primjereno. Na moju sreću, nitko od mojih u obitelji nije stradao, za razliku od obitelji mojih prijatelja.'

Sportski gen naslijedio je od roditelja, majke Nediljke i oca Zdravka

Spomenuli smo u uvodu teksta 'sportski gen' za koji su zaslužni roditelji, majka Nediljka i otac Zdravko. Majka je bila odlična sprinterica na 60 metara, dok se tata bavio skokom u dalj, ali i džudom te karateom.

'Bili su na brojnim prvenstvima bivše države, sa zapaženim rezultatima. I mislim da je upravo ova 'roditeljska kombinacija' savršena za jednog bacača. Doduše, možda je tata sada u Zadru i najpoznatiji po tome što je mogao daleko baciti bombu. Kao bivšem sportašu to mu nije bio problem, a znate kakvi su dani bili u Zadru. Tata je bio dragovoljac Domovinskog rata od prvog do posljednjeg dana, odnosno oslobođenja', s puno ponosa prenio je Žunić otkrivši tako rijetko poznat detalj o svom ocu.

Stipe ima i brata Tomislava, starijeg šest godina, koji je također bio sportaš.

'Bio je i on u atletici, bio je juniorski prvak u bacanju diska, ali onda je odlučio da to nije za njega i bacio se u poslovne vode. Sada je ponosni otac, a ja ponosni stric petero nećaka i nećakinja', otkrio je.

Naravno, ovih dana Stipe Žunić najtraženija je osoba u Zadru. Međutim, mnogi do ovog uspjeha nisu znali da mu je u čak dva navrata život visio o koncu. Prvi put kada je bio na operaciji lakta.

'Zakompliciralo se na operaciji u listopadu 2013. Izgubio sam tlak na tri minute, a imao sam samo 23 otkucaja srca u minuti. Bila je potrebna i reanimacija. Uh, jedva sam se izvukao. I tada, ali i u zimi 2013. godine, kada sam dobio tešku upalu pluća. Izgubio sam čak 25 kilograma. Bio sam na aparatima nekoliko dana, nisam mogao govoriti. Pluća su mi bila u jako lošem stanju. Bio sam opet u opasnosti, ali nekako sam dvaput, na sreću, izbjegao smrt.'

O sportskoj karijeri

Stipe Žunić od najmanjih nogu je u sportu.

'Bavio sam se svime i svačime. Počevši od košarke, valjda kao i svaki Zadranin. Već tada sam imao ovu visinu (op.a 193 centimetra), igrao sam na poziciji centra. Ali nisam se dugo tu zadržao. Onda sam se prebacio u bazene, na plivanje, ali i to je kratko trajalo. Zapravo, samo jedno ljeto. Nakon toga počeo sam se baviti kickboxingom i išlo mi je vrlo dobro.'

Mi ćemo dodati – odlično jer na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2006. godine osvojio je zlato u kategoriji '+89 kg'. Zanimljivo, u 70 borbi tijekom te 'borilačke' karijere, upisao je čak 65 pobjeda. 

Ipak, nije kickboxing bio jedini borilački sport kojim se bavio. Kao kadet osvojio je i naslov prvaka Hrvatske u boksu!

Osim toga, Stipe Žunić igrao je košarku za OŠ Bartula Kašića u Zadru. Prema mišljenju njegova profesora Zorana Veselinovića, napravio bi dobru sportsku karijeru i da je ostao u košarci, a Zadar bi bio prvak. Dodali bismo, možda bi i zarađivao i više.

'Stipe je imao talent za sve sportove. U košarci je pokazivao izniman talent na poziciji četvorke. U kickboxingu je bio svjetski prvak, u koplju je rušio rekorde... ' rekao je profesor  tjelesnog odgoja u OŠ Bartula Kašića, Zoran Veselinović, koji je u Žuniću vidio veliki sportski potencijal.

'Mi smo ga dok je pohađao osnovnu školu poveli na državno natjecanje u bacanju kugle. Kuglu tešku 4 kg bacio je tada 14 metara. Već tu je bilo jasno da će jednog dana napraviti nešto veliko.'

Godine 2008. Žunić se prebacio na atletiku. I vrlo brzo stigao je do zapaženih rezultata. A ono što ga izdvaja od ostalih atletičara jest to što se natjecao u čak tri discipline – bacanju koplja, diska i kugle.

I u sve tri discipline ostvario je norme za nastup na Europskom juniorskom prvenstvu 2009. u Novom Sadu. 

U koplju i disku bio je u finalu, s time da je s kopljem na tom prvenstvu osvojio sedmo mjesto. U finalu je bio i na EP U-23 2011.

Naravno, nije se svim disciplinama mogao posvetiti jednako pa je 'koplje' bilo prva disciplina.

Toliko je žestoko trenirao da je skoro ispunio normu za nastup na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. Međutim, žestoki lov na normu, ali i krivo vođeni treninzi doveli su ga do teške ozljede, zbog koje je morao i na operaciju.

Potom se u zimu 2013. godine pojavila i upala pluća i bila je to još jedna velika prekretnica u njegovu životu.

'Rame više nije bilo za koplje, ali kako sam imao sklonosti prema kugli, koju sam znao bacati nekih mjesec dana godišnje, odlučio sam se na promjenu discipline. Još u 21. godini, u Americi, gdje sam tada studirao, kuglu od 7,26 kilograma bacio sam 17,36 metara. Dakle, očito sam mogao. I onda se dogodila ta prekretnica, kada sam se prije nešto više od tri godine profesionalno posvetio jedino i isključivo bacanju kugle.'

Mi bismo rekli – jako pametna odluka.

Osim u sport, ulagao je i u školovanje

Prije osam godina Zadranin je dobio stipendiju za studij u Americi. Zanimljivo, prvi izbor bila je medicina, ali Žunić nije ponio 'prave papire' pa je mogao upisati tek sociologiju i društvene znanosti.

'Očito je i to moralo ispasti tako. Htio sam raditi u medicini, kao radiolog, jer u Zadru sam završio medicinsku školu. Ali, eto, nisam upisao. I tko zna kakav bih doktor bio da sam uspio gurati studij uz ovakva odricanja i treninge. Medicina je, dakle, ostala negdje 'usput', danas sam medicinski tehničar koji bi znao pružiti prvu pomoć. No završio sam studij sociologije i nadam se da ću s obrazovanjem nastaviti u svojem Zadru, gdje bih želio upisati doktorat iz društvenih znanosti.'

I uopće ne sumnjamo da će i taj plan ostvariti jer ako je 2015. godine diplomirao na University of  Florida i te godine osvojio i dvoranski NCAA, jasno je da zna kako uskladiti sve obveze.

'Što se tiče mog puta, on je stvarno bio i trnovit i težak, ali to je jedan primjer života koji nikad nije lagan. Za sve što valja treba imat' 'force' i treba se boriti za svaki uspjeh. Ništa se ne događa preko noći, ništa ne dolazi bez velikog truda i odricanja. S 19 godina postao sam bacač koplja, a dvije teške ozljede, operacije lakta i ramena, usmjerile su me prema bacanju kugle. Nebo je znalo da ima nešto bolje za mene od bacanja koplja u kojem sam se toliko trudio i čak bio jako blizu da budem na olimpijskim igrama 2012. Ali, evo, sada sam došao u London i osvojio svjetsku medalju kao bacač kugle.'

Osim roditelja i brata, podršku mu daje i djevojka.

'Imam djevojku Leu, ona živi u Zagrebu. Istina, nije to dugogodišnja veza, već tek 'polugodišnja' (ha, ha, ha), ali i vrlo iskrena. Iako djevojka nije bila sa mnom u Londonu, ona je bila u mojim mislima. I znam da je žestoko navijala. Sada ćemo imati vremena za nas.'

Kada se grdosija primi nježnih stvari

Otkrio nam je Stipe da ima još dvije ljubavi. Pomalo neobične za ovakve 'grdosije', koje kada ih vidite na TV-ekranima, imate osjećaj da slome sve što prime u ruku.

'Volim svirati gitaru. Neki kažu i dobro. Čak sam je htio ponijeti i u London, ali moj me trener Martin (op.a Marić) zeznuo. Iako, koliko sam bio koncentriran, još i bolje da je nisam ponio, da se ne bi osjetila zapostavljeno. A da mi je bilo do glazbe, zasvirao bih usnu harmoniku. Jer nju bih mogao staviti u džep. Zato ću zasvirati svojoj dragoj, kada prođe sva ova gungula.'.

A druga ljubav?

'Veliki sam gurman i volim biti u kuhinji. I imati kuhaču u ruci. Volim okretati meso na roštilju, ali najdraže mi je pripremati kolače i torte. Znam da je neobično, ali to je tako… ' završio je izuzetno simpatični Stipe Žunić, koji osim svojim stasom, impresionira i svime što uz njega nudi. A uvjerili smo se da zna – jako puno.

I zato bi bilo lijepo kada bi ga na zagrebačkom bacačkom mitingu Ivana Ivančića, 28. kolovoza pokraj zagrebačkih fontana, pozdravilo što više gledatelja. I ne samo njega, već i svjetskog prvaka Novozelanđanina Toma Walsha te 'srebrnog' Amerikanca Joea Kovacsa.