Površni pratitelji nogometnih prilika i neprilika u hrvatskom klupskom nogometu mogu primijetiti da je Hajduk marketinški dosegnuo razinu velikih europskih klubova. Medijske kampanje koje su popratile dolaske novih igrača su ostavljale bez daha, broj članova je rastao fascinantnom brzinom, pretplata se morala ograničavati kako bi nešto ulaznica ostalo i za slobodnu prodaju, fan shop je činio čuda.

I sve je bilo u redu dok je momčad bila u igri za naslov prvaka. Lukša Jakobušić je bio najbolji predsjednik na svijetu, sportski direktor Mindaugas Nikoličius mali Bog, igrači na terenu su imali podršku, a kad bi zapelo po prstima bi dobivali treneri.

Ivan Leko nije dočekao studeni. Hajduk je doživio četiri poraza u šest utakmica, a kap koja je prelila čašu bilo je posrtanje protiv Osijeka na Poljudu 0:2. Nije Leko baš imao ni sreće. Primjerice kod 0:0 s Istrom zaigrao je na sve ili ništa i dobio -  ništa. Jedna kontra u sudačkoj nadoknadi mu je uzela i taj bod. U Velikoj Gorici je vodio 1:0, a nakon zalutalog metka za 1:1 opet krenuo po sv tri boda i zgubio i sve. Bio je vrlo emotivno vezan uz Hajduk i principijelan u svom sustavu igre. Uvijek je naglašavao kako Hajduk ne može i ne smije ovisiti samo o Marku Livaji.

Leku je zamijenio Mislav Karoglan, povratnik na klupu Bijelih, čovjek kojem se brojao broj utakmica bez poraza, i koji nikada nije zaigrao na sve ili ništa. S njim je Hajduk uzeo naslov jesenskog prvaka i imao priliku nakon zimske pauze na Poljudu preko Rijeke doći do sedam bodova prednosti. Nije!

Rijeka se prišulja na bod minusa, a Karoglan se provlačio do ključnog tjedna u kojem su Splićane čekala dva domaća ogleda s Dinamom (u SuperSport HNL-u i SuperSport Hrvatskom nogometnom kupu) pa gostujući prvenstveni derbi s Rijekom. Uzmaka više nije smjelo biti. Očekivao se goropadni Hajduk koji napada naslov prvaka i treći Kup u nizu, ide na sve ili ništa, ne kalkulira pred rasprodanim Poljudom i Rujevicom. Dinamo je znao po što dolazi, tako se postavio i to je i napravio. Hajduk je već bio na koljenima, postrojavanja ispred Torcide postala su učestala, a kulminacija neprirodnog odnosa na relaciji navijači-igrači bile su nemile scene na kraju Kup utakmice s Modrima.

Već tada Karoglan je ponudio ostavku koja je odbijena. Velika greška, jedna od rijetkih Lukše Jakobušića. Karoglan je svojim potezom dao do znanja da nema kontrolu nad ekipom, a igrači su nakon ponuđene ostavke znali da ih vodi čovjek poljuljanog samopouzdanja. Osjetilo se to u igri na Rujevici na kojoj se Hajduk mogao vratiti u utrku za naslov prvaka, barem ju malo zakuhati.

Svjedočili smo utakmici koja je najbolje oslikala Hajdukovu nemoć. Bijelima je igrala samo pobjeda, a Emir Sahiti izlazi iz igre kod rezultata 0:0 s noge na nogu kao da Hajduk ima pozitivan rezultat, a ne sedam bodova zaostatka za Sopićevom momčadi.

Rijeka je slavila i praktički najavila čistke u Hajduku. Prvo je odletio Jakobušić, koji i danas ima veliku podršku među Hajdukovim navijačkim pukom, za njim i trener i sportski direktor i veći dio stručnog stožera, a uskoro će na red doći i igrači.

Ozljede su uistinu osakatile Karoglanovu momčad koja je sanjala titule, a opet na veselje navijača Dinama i Rijeke, dočekala podrugljive komentare da su osvojii fritule. Toliko je ozlijeđenih bilo u svečanoj loži sablasnog praznog Poljuda na utakmici protiv Osijeka, da je jedan komentator zbivanja u hrvatskom nogometu uz fotografiju Livaje, Melnjaka, Lovre Kalinića, Moufija, Mikanovića i ostatak društva napisao - NK Firule, asocirajući na splitski klinički bolnički centar.

No, oni koji su bili na terenu nisu imali pobjednički gard, izostalo je ono što se vidi u svakom kontaktu s loptom kod Dinama i Rijeke, izostao je hajdučki ponos. Očito je svlačionica bila načeta, a neredi na tribinama i negativni komentari na društvenim mrežama samo su produbili krizu. Čak i s onim kadrom kojeg je imao na raspolaganju Karoglan je na Rujevici morao krenuti napadački. Onako kako je on postavio igru se ne osvajaju naslovi.

Mnogi danas analiziraju igrački kadar Hajduka, zbrajaju uloženo i vraćeno, zazivaju mlade nade koje su igrale finale juniorske Lige prvaka, traže opravdanje u ozljedama, kude izbor istrošenih igrača sklonih ozljedama, rad na treninzima koji je bio intenzivan kod jednog i mekan kod drugog trenera.

Istina je da u cijeloj ovoj priči Hajduk nije imao hajdučki gard i to je ono što navijačima najviše smeta. Karoglan je ziheraški vozio momčad prema cilju dok nije naletio na radove na putu. Nije pronašao alternativna rješenja. Sopiću su počeli zabijati stoperi, Jakirović je zaigrao na rizik s dva napadača, a Karoglan je čekao da ga spase nabačene svijeće, Lučić s potrganim meniskusom ili dvije vožnje biciklom nedovoljno oporavljenog Ivana Perišića.

Poraz od Osijeka je posljedica, ne uzrok, Hajduk je na trenutke čak izgledao dobro, no neki majstorski potezi nisu nagrađeni golom. Štoviše, dogodila se nova ozljeda. Iz igre je, nakon jednog povratničkog trka u obranu, šepajući izašao mladi Šimun Hrgović. Izostalo je i sreće u obrani kada se prije drugog gola Osijeka lopta odbila od Krovinovića, ali svi u Hajduku moraju biti svjesni da sreća prati hrabre. Izostanak hrabrosti najveći je uzrok poniranja Hajduka u sezoni u kojoj se realno moglo do naslova unatoč domaćim porazima od Istre, Osijeka i Lokomotive.

Dobra strana priče, za sve one kojima je Hajduk pri srcu, je da se u završnih nekoliko kola Bijeli mogu posvetiti sami sebi i vidjeti tko je, a tko nije. Koga se želi zadržati, a tko želi otići. Jer do početka sljedeće sezone za nove bitke bit će spremni i Perišić i Livaja i Žaper i Melnjak...