Svibanj 1962. godine za sve navijače Benfice djelovao je briljantno. Benfica je u briljantnoj utakmici pobijedila Real Madrid 5:3 i osvojila svoj drugi uzastopni naslov prvaka Europe. Na kraju utakmice Puškaš, koji je zabio hat-trick za Real, razmijenio je svoj dres s novom najvećom zvijezdom europskog nogometa, dvadesetogodišnjim Eusebijem. Benfica je vladala Europom i izgledalo je da ništa ne može zaustaviti izgradnju dinastije usporedive s Realovom iz pedesetih. No umjesto početka, trijumf u Amsterdamu bio je preuranjeni vrhunac velike generacije.

Nekoliko dana nakon finala Bela Guttmann, trener koji je odveo Benficu na krov Europe, na sastanku s upravom kluba tražio je bonus ili povišicu, no uprava se pozvala na njegov ugovor u kojem se takve mogućnosti nisu spominjale i odbila ga. Razočaran, dva mjeseca kasnije Guttmann je napustio Benficu. Iz toga se razvila jedna od najpoznatijih legendi u nogometnom folkloru, ona o Guttmannovom prokletstvu. Kada je odlazio iz kluba, navodno je nešto rekao. Može se pronaći više verzija pa treba pretpostaviti da su se tobožnje izgovorene riječi, kao što je sa svim legendama slučaj, mijenjale kroz vrijeme. Najčešće se spominju verzije:

'Benfica sljedećih sto godina neće biti prvak Europe' i 'Benfica više nikad neće biti prvak Europe'. Uoči nastupa Benfice u finalima Europske lige u ovom desetljeću riječi su se malo prilagodile u 'europski naslov'.

Što god da je rekao, Guttmann to nije doživljavao kao kletvu. Manje od godinu dana nakon što je otišao iz kluba za portugalske medije prognozirao je da će Benfica osvojiti treći uzastopni naslov prvaka Europe. Godine 1965. odradio je u klubu svoj drugi mandat koji je trajao svega sezonu, a zanimljivo, nakon što je tada dobio otkaz, navodno je komentirao:

'Nitko osim mene nije niti će odvesti Benficu do naslova prvaka Europe.'

Nakon kletve Benfica je redom gubila europska finala

Nakon toga Benfica je redom gubila finala; 1963. u finalu Kupa prvaka pobijedio ju je Milan, 1965. Inter, a 1968. godine Manchester United. Bolje sreće nisu bili ni u kasnijoj eri, u kojoj su bili konkurentni: 1988. izgubili su finale Kupa prvaka nakon raspucavanja jedanaesteraca od PSV-a. Prema Davidu Bolchoveru, upravo se u vrijeme oko tog finala 1988. prvi put počelo govoriti o Guttmannovoj kletvi.

Dvije godine kasnije bolji je bio AC Milan. S protokom vremena i svakim novim porazom u finalu jedna možda izrečena rečenica počela se u Benficinim krugovima doživljavati kao kletva, a prizor Eusebija koji u Beču na Guttmannovom grobu uoči finala s Milanom 1990. godine moli, neuspješno, za njeno povlačenje njen je najpoznatiji simbol. Porazi u finalima Kupa UEFA-e, odnosno Europske lige, 1983. od Anderlechta, 2013. od Chelseaja i 2014. godine od Seville, dali su kletvi njen suvremeni oblik, prema kojem se ona odnosi na sva europska natjecanja.

Jedan od najutjecajnijih nogometnih stručnjaka 20. stoljeća

Zbog popularnosti priče o kletvi ona je uglavnom prva, a često i jedina asocijacija na spomen Bele Guttmanna, a u drugi plan pada da se radilo o jednom od najutjecajnijih nogometnih stručnjaka dvadesetog stoljeća. Kroz njegovu igračku i trenersku karijeru može se ispričati velik dio povijesti razvoja nogometa, a i dvadesetog stoljeća. Slavna podunavska škola i srednjoeuropska nogometna kultura, rani kratkotrajni procvat nogometa u SAD-u, uspon Brazila, talijanske nogometne lige i portugalskog nogometa, u svemu tome je sudjelovao kao igrač ili trener. Igrao je u Mađarskoj, Austriji i SAD-u. Vodio je klubove iz 12 zemalja i nigdje se nije dugo zadržao. Uostalom, poznat je po izjavi da je treća sezona fatalna. Izgubio je novac u Velikoj depresiji, doživio da se njegovi uspjesi u austrijskom nogometu pobrišu iz službenih kronika, preživio je holokaust i nakon toga je postao legenda. Formirao se u svijetu koji je vidio kako nestaje, no njegova kasnija karijera jedan je od simbola nečeg novog, nogometa u kojem su treneri zadobili značajnu ulogu.

Rođen u Budimpešti u obitelji židovskih doseljenika

Bela Guttmann rođen je u Budimpešti 1899. godine u obitelji židovskih doseljenika u mađarsku prijestolnicu. Roditelji su mu bili učitelji klasičnih plesova, koje je i Bela bio kvalificiran podučavati, no više ga je zanimao nogomet. Područja bivše Austro-Ugarske bila su u to vrijeme glavni centar razvoja europskog nogometa izvan Britanije. Slavna podunavska škola nogometa bila je blisko vezana uz kulturu okupljanja u kavanama, u kojima je nogomet bio česta tema rasprava i pažljivih analiza. Židovi su dali značajni obol razvoju te posebne nogometne kulture koja je obilježila nekoliko desetljeća kontinentalnog europskog nogometa.

No neposredno nakon kraja Prvog svjetskog rata Mađarska je bila u kaosu revolucije i rata. Pred kaosom i crvenim i bijelim terorom Guttmann se sa starijim bratom privremeno sklonio u Novi Sad, gdje se uzdržavao podukom plesa. Nogometnu je karijeru počeo kao vezni igrač u Torekvesu, klubu iz jednog od okruga Budimpešte. No ubrzo je, 1920. godine, prešao u veći budimpeštanski kub, koji se doživljavalo kao predstavnika židovske srednje klase i koji je tada vladao mađarskim nogometom, MTK. Dva je puta osvajao naslov prvaka Mađarske, u drugoj sezoni je bio i jedan od ključnih igrača kluba, no nakon što je pao u drugi plan, prešao je u Hakoah Beč. Beč je u to vrijeme bio intelektualno središte podunavske škole, dvije godine nakon Guttmannova dolaska u Austriju svoju seniorsku nogometnu karijeru počeo je Matthias Sindelar, kasnije simbol Wunderteama, austrijske reprezentacije koja je u ranim tridesetima oduševljavala svojim igrama. Hakoah je bio židovski sportski klub u Beču koji su 1909. godine osnovali bečki cionisti pod utjecajem ideja Maxa Nordaua o 'mišićavom judaizmu', potrebi stvaranja 'novog Židova', fizički i mentalno spremnog za ostvarivanje ideja cionizma (u velikoj mjeri radilo se o pandanu ideji o mišićavom kršćanstvu, koja je poprilično utjecala na razvoj i društvenu ulogu sporta od sredine 19. stoljeća). Nogometna sekcija imala je vrlo zapažene uspjehe. Godine 1925. bili su prvi prvaci nove austrijske profesionalne nogometne lige. Dvije godine ranije postali su prva europska klupska momčad koja je porazila (5:1) neki engleski klub i to u Engleskoj, premda treba napomenuti da West Ham nije nastupio s prvom momčadi. Klub je uživao veliku popularnost među europskim Židovima i na svojim brojnim turnejama uvijek su imali brojnu podršku. Privlačili su židovske igrače iz raznih dijelova Europe. Klub je imao jasan cionistički etos, nosili su dresove bijele i plave boje s Davidovom zvijezdom. No isto tako su budili veliku dozu neprijateljstva, zbog čega je nogometna momčad često koristila hrvačku sekciju kluba kao tjelohranitelje.

U ranim dvadesetim godinama Guttmann je nekoliko puta nastupao za reprezentaciju Mađarske. Nastupao je i na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine, no bio je vrlo nezadovoljan lošim pripremama. Mađarska je reprezentacija na Igre otišla s brojnom pratnjom dužnosnika iz saveza, koji su cijelu delegaciju smjestili u hotel u blizini Montmartrea. Dok su dužnosnici uživali u pariškom noćnom životu, igrači nisu imali uvjete adekvatno se spremati i odmarati uoči utakmica. Mađarska je u prvom kolu izbacila Poljsku, no u osmini finala pobijedio ih je Egipat. Guttmann je u jednom trenutku poveo nekoliko suigrača u protest. Lovili su štakore po hotelu i vezali ih za kvake na vratima soba mađarskih nogometnih dužnosnika. Više nikad nije zaigrao za Mađarsku.

Godine 1926. Hakoah je otišao na turneju po istočnoj obali SAD-a. Američki je nogomet u to vrijeme bio u svom prvom zamahu. Naime, 1921. godine osnovana je American Soccer League (ASL), u kojoj su igrali klubovi sa sjeveroistoka SAD-a.

Bijeg u SAD i ovisnost o klađenju

Nogometu je brzo rasla popularnost i ubrzo je postao drugi najgledaniji sport u Americi, nakon bejzbola. Do 1924. godine klubovi su nudili dovoljno visoke plaće da privuku vrhunske igrače iz Europe, uključujući nekoliko desetaka povremenih reprezentativaca. Veća plaća privukla je i igrače Hakoaha. Na kraju turneje polovica je momčadi, među njima i Guttmann, ostala u Americi. Guttmann je prvo nastupao za Brooklyn Wanderers, da bi ubrzo prešao u klub New Yortk Giants, u kojem je bio do 1929. godine. Potom je igrao za New York Hakoah, klub koji je pokrenuo vlasnik Giantsa i u kojemu su igrali bivši igrači bečkog imenjaka, s kojim je 1929. godine osvojio Kup SAD-a. Jednako brzo kao što je procvao, nogomet je u SAD-u propao. Dugotrajno suparništvo ASL-a s američkim nogometnim savezom i FIFA-om eskaliralo je u takozvani 'nogometni rat' 1928. godine, kada je većina klubova iz ASL-a odbila nastupati u Američkom kupu. FIFA je prestala priznavati ASL kao službeno nogometno natjecanje, a američki je savez pokrenuo konkurentsku Eastern Professional Soccer League. No ASL-u, a u velikoj mjeri i nogometu u Americi presudio je burzovni slom iz 1929. godine i Velika depresija koja je uslijedila. Pod novim okolnostima ASL je morao pristati na kompromis sa savezom i FIFA-om i dvije profesionalne lige su se spojile. No u to doba u Americi su i dalje bile iznimno jake izolacionističke tendencije. Suradnja američkog saveza s međunarodnom organizacijom protiv američke profesionalne sportske lige uvjerila je mnoge Amerikance kako je nogomet sport koji kontroliraju stranci. Rezultat je bio brz pad popularnosti od kojega se nogomet u Americi jako dugo nije oporavio. Guttmann se igranjem nogometa, ali i ulaganjem u ilegalne točionice alkohola za vrijeme prohibicije, poprilično obogatio. Tako stečeni novac uložio je u dionice na burzi pa ga je slom 1929. godine teško pogodio. 'Probušio sam rupe na mjestu očiju Abrahama Lincolna na svojoj zadnjoj novčanici od pet dolara. Nadao sam se da tako neće moći pronaći put do vrata', kasnije je opisao svoje financijsko stanje.

Za vrijeme boravka u Americi razvio je ovisnost o klađenju, zbog čega je možda kasnije prihvaćao poslove koji nisu imali smisla iz perspektive njegova sportskog statusa, ali mu je trebao novac.

Povratak u Beč i početak trenerske karijere

U Americi je ostao do 1932. godine, kada se vratio u Hakoah Beč. Sljedeće godine ASL se ugasio.

Guttmann je u isto vrijeme u Beču započeo svoju trenersku karijeru. Nakon dvije godine, na preporuku Huga Meisla, tvorca Wunderteama, odlazi u Nizozemsku te je vodio Enschede (jedan od klubova od kojih je nastao današnji Twente). Iz tog razdoblja potječe i prva priča o njegovim bonusima. Nakon što mu je istekao prvi, tromjesečni, ugovor inzistirao je da se u novi ubaci klauzula prema kojoj je trebao dobiti velik bonus ako osvoji prvenstvo Nizozemske. Enschede je tada bio pri dnu regionalne lige, pa je uprava pristala. Momčad je ubrzo počela bolje igrati, osvojili su regionalnu ligu i ušli u doigravanje za nacionalnog prvaka. Na kraju su završili treći, dva boda iza Feyenoorda. Predsjednik kluba je kasnije priznao da se pri kraju sezone 'molio da klub izgubi jer bi zbog Guttmannovog bonusa – bankrotirao'. Godine 1937. Guttmann je još jednom preuzeo Hakoah, no sljedeće godine odlazi u SAD, u kojem je boravio za vrijeme Anschlussa. Nacisti su ukinuli i zabranili Hakoah i poništili sve utakmice koje je klub igrao kroz povijest. Guttmann se iz sigurnosti SAD-a vratio u Europu kako bi preuzeo Ujpest, s kojim je osvojio prvenstvo Mađarske 1939. godine i svoj prvi kontinentalni naslov. Srednjoeuropski, ili Mitropa, kup bio je najznačajnije međunacionalno klupsko natjecanje u Europi prije Drugog svjetskog rata. Ujpest je u četvrtfinalu izbacio Ambrosianu Inter, kako je milanski Inter u to doba bio poznat. U polufinalu su izbacili Beogradski sportski klub (kasnije poznat kao OFK Beograd), da bi u finalu pobijedili svog velikog rivala, Ferencvaros.

Prvi veliki trenerski uspjeh i početak rata

No baš kada je Guttmann ubilježio prvi veliki trenerski uspjeh, Europa je ulazila u Drugi svjetski rat. Horthyjeva Mađarska 1938. i 1939. godine uvela je antižidovske zakone. Posljedično, Guttmann je izgubio posao u Ujpestu. U pravilu je odbijao govoriti o tome kako je proveo rat i preživio holokaust. U svojoj autobiografiji iz 1964. godine posvetio je toj temi tek dvije rečenice:

'U zadnjih petnaestak godina napisane su brojne knjige o godinama borbe na život i smrt. Nepotrebno je opterećivati naše čitatelje tim detaljima.'

Dugo se pretpostavljalo kako je pobjegao u Švicarsku, no David Bolchover u Guttmannovoj biografiji, koja je izašla 2017. godine, iznio je neke nove detalje. Nakon što su Nijemci 1944. godine okupirali Mađarsku, Guttmanna je na tavanu svog frizerskog salona mjesecima skrivao brat njegove tadašnje djevojke, kasnije žene. Kasnije je završio u radnom logoru u blizini Budimpešte. Iz njega je pobjegao sa skupinom logoraša neposredno prije predviđene deportacije u Auschwitz. Jedan od članova skupine koja je pobjegla bio je i Erno Egri Erbstein, prijeratni trener Torina koji se na tu poziciju vratio nakon Drugog svjetskog rata, sve do avionske nesreće kod Superge u kojoj je stradao s ostatkom Velikog Torina. Guttmann je u holokaustu izgubio oca, sestru i nećaka.

Nakon rata 1945. godine radio je u Vasasu, da bi sljedeće godine otišao u Ciocanul, jedan od klubova od kojih je kasnije nastao Dinamo Bukurešt, gdje je inzistirao da ga plaćaju u hrani kako bi izbjegao nestašicu i inflaciju karakterističnu za poslijeratnu Europu. Nakon što je predsjednik kluba inzistirao na utjecaju na sastavljanje momčadi Guttmann mu je odvratio: 'U redu, vi vodite klub. Izgleda da razumijete osnove', i dao otkaz.

Vodio je mladog Ferenca Puškaša, ali i ušao u sukob s njim

Godine 1947. osvojio je naslov prvaka Mađarske s Ujpestom, da bi sljedeće sezone preuzeo Kispest. Tamo je vodio mladog Ferenca Puškaša. Odnosi su od početka bili napeti, pogotovo jer je Guttmann na mjestu trenera zamijenio Puškaševa oca, ali su eskalirali kada je momčad na Puškašovo inzistiranje pokazala neposluh prema njegovim uputama. Otišao je sa stadiona i nikad se nije vratio. Uslijedili su poslovi u Italiji. Vodio je Padovu i Triestinu, a nakon epizoda u Argentini i na Cipru 1953. godine postao je trener Milana, u kojem je igrao slavni švedski trojac Gre-No-Li. Prve sezone završili su treći, da bi sljedeće vodili nakon 19. kola, kada je Guttmann zbog sukoba s upravom dobio otkaz. 'Smijenili su me, premda nisam ni kriminalac ni homoseksualac. Zbogom', izjavio je na konferenciji za novinare.

No najveća kontroverza za vrijeme njegova boravka u Milanu dogodila se šest tjedana nakon otkaza. Dok je u travnju 1955. godine prebrzo i bez dozvole vozio ulicama Milana, izgubio je kontrolu nad vozilom i usmrtio tinejdžera. S njime je u automobilu bio Dezso Solti, koji je kasnije bio umiješan u afere potkupljivanja sudaca za talijanske klubove u europskim natjecanjima. Obojica su pobjegla s poprišta. Guttmann je osuđen na šest mjeseci zatvora, no kazna je preinačena u financijsku.

Dio sljedeće sezone je vodio Vicenzu, a u središte zbivanja vratio se krajem 1956. godine. Honved, u kojemu je igrala jezgra mađarske reprezentacije, u prvom kolu Kupa prvaka igrao je protiv Athletica iz Bilbaoa. Sovjeti su u studenom ugušili Mađarsku revoluciju, a momčad Honveda se odbila vratiti u Mađarsku nakon gostovanja u Španjolskoj. Uzvratna se utakmica organizirala u Bruxellesu, a dalje je prošao Athletic. Honved u egzilu je, sada s Guttmannom na čelu, krenuo na turneju. Premda su se i FIFA i mađarski savez protivili, igrali su u Italiji, Španjolskoj i Portugalu, a kasnije su sudjelovali na turneji po Venezueli i Brazilu. Guttmann je ostao u Brazilu. U sezoni 1957./58. vodio je Sao Paolo i osvojio Campeonato Paulista. Guttmann je kasnije tvrdio, i to se često može naći u literaturi, kako je preko Sao Paola proširio Brazilom formaciju 4-2-4, koju je koristila brazilska reprezentacija što je 1958. godine u Švedskoj osvojila svoj prvi naslov prvaka svijeta. No Jonathan Wilson je pokazao kako je razvoj od formacije WM do 4-2-4 imao neovisan razvoj u Mađarskoj i Brazilu. U Mađarskoj je počeo s Martonom Bukovijem u MTK-u u drugoj polovici četrdesetih, nešto što su nastavili i popularizirali Gusztav Sebes i Bela Guttmann (Bukovi je od 1935. do 1945. vodio Građanski, a nakon rata, do 1947. godine, Dinamo).

No promijenio je mnoge stvari u metodologiji rada i treningu kojim je želio postići veću automatizaciju u igri i bržu tranziciju iz obrane u napad. Vicente Feola, brazilski izbornik u Švedskoj, neposredno prije preuzimanja reprezentacije radio je kao Guttmannov pomoćnik u Sao Paolu.

Oteo rivalu Sportingu Eusebija i ispisao povijest Benfice

Guttmann se u Brazilu zadržao samo godinu dana. Godine 1958. bio je u Portu, koji je odveo do naslova prvaka zbog bolje gol razlike od Benfice. Lisabonski klub je odmah reagirao i angažirao ga. U prvoj sezoni osvojio je naslov, što je ponovio u drugoj. No daleko značajnije je ono što je napravio u Europi. Benfica je priredila jedno od najvećih iznenađenja u povijesti Kupa prvaka kada je u Bernu pobijedila Barcelonu 3:2 i osvojila svoj prvi europski naslov. Tjedan dana nakon finala za Benficu je debitirao Eusebio. Godine 1960. Guttmann je u jednoj lisabonskoj brijačnici naletio na Josea Carlosa Bauera, bivšeg braniča Sao Paola i trenera brazilskog kluba Ferroviarije, koja se upravo spremala krenuti na afričku turneju. Zamolio ga je da mu javi ako uoči nekog posebno talentiranog igrača. Nakon turneje ponovno su se sreli. Bauer mu je spomenuo da je uočio nevjerojatno talentiranog tinejdžera u mozambiškom klubu Sporting Lourenço Marques. Preporučio ga je Sao Paolu, no brazilski klub nije bio zainteresiran, a budući da je Eusebijev klub bio podružnica lisabonskog Sportinga izgledalo je da je jasno gdje će nastaviti karijeru. Guttmann je brzo reagirao. Eusebio je kasnije objašnjavao kako ga je Sporting želio dovesti kako bi trenirao u mladoj momčadi, za što ne bi dobio nikakav novac. Guttmann mu je odmah ponudio profesionalni ugovor, zbog čega je izabrao Benficu. Eusebijev prelazak iz Sportingove podružnice u Benficu izazvao je mnoge kontroverze i spor oko legalnosti transfera. Benfica ga je krajem 1960. godine skrivala pod lažnim imenom na jugu Portugala bojeći se da bi Sporting mogao organizirati otmicu, a Eusebio je upozoren da ne napušta hotelsku sobu zbog rizika da ga netko pregazi automobilom. Benfica ga je službeno registrirala tek u svibnju 1961. godine. Sljedeće sezone završili su treći u prvenstvu, ali su osvojili kup i, daleko važnije, obranili naslov europskog prvaka. A onda je uprava odbila Guttmannu dati već spomenutu povišicu, nakon čega je izrečena povijesna kletva. Bio je to jedini klub u njegovoj karijeri koji je trenirao tri sezone.

Preuzeo je urugvajski Penarol, aktualnog južnoameričkog prvaka od kojeg je s Benficom izgubio u Interkontinentalnom kupu 1961. godine. Obrana naslova u Copi Libertadores omogućila bi mu utakmicu s Benficom i priliku za osobni revanš. No to se nije ostvarilo. Penarol je došao do finala Cope, gdje ga je čekao Peleov Santos. Prvu utakmicu u Montevideu dobio je Santos, 1:2. No u Santosu je Penarol dobio 2:3. U majstorici koja se igrala u Buenos Airesu Santos je bio uvjerljiv. Pobijedili su 3:0, a Pele je zabio dva gola. Godine 1964. Guttmann je neko vrijeme vodio austrijsku reprezentaciju, no odstupio je nakon nekoliko utakmica revoltiran zbog antisemitskih komentara. Povratak u Benficu bio je neuspješan. Nakon sezone bez trofeja napustio je klub. Vodio je još Servette, Panathinaikos, Austriju Beč i Porto, sve dok se 1973. godine nije umirovio. Zadnje godine života proveo je u Beču, gradu u kojem se uvijek osjećao kao kod kuće. Umro je 1981. godine.

'Tada su igrači vodili momčadi... treneri su bili osobe koje su nosile torbe', izjavio je jednom prilikom Helenio Herrera u društvu Simona Kupera. Herrera je imao tendenciju naglašavati, često i pretjerano, svoju važnost u razvoju nogometne igre i ovo nije bila potpuno točna izjava. Lik legendarnog trenera, kult trenera, kako je to nazvao Jonathan Wilson, svoje početke je vjerojatno imao s Herbertom Chapmanom u Arsenalu dvadesetih i tridesetih, dok su britanski treneri koji su širili nogometno znanje po kontinentu, poput Jimmyja Hogana, koji je imao ključnu ulogu u ranom razvoju podunavske škole, također imali kultni status. No Herrera nije daleko od istine kada tvrdi da se ustaljivanje uloge trenera, koje se doživljava kao profesionalce koji oko izbora igrača imaju autonomiju i vode ih u skladu sa svojim idejama - dogodio u njegovo doba. No on nije bio jedini koji je imao ulogu u uspostavljanju kulta trenera. Jednako je važnu ulogu odigrao Bela Guttmann. Vodio je momčadi prema svojim idejama i nije dopuštao upravama da mu se miješaju u posao.

'Za trenera je važno da ima punu slobodu. Previše kuhara pokvarit će juhu', govorio je. Definirao je uvjete pod kojima je radio, očekivao da ga se plati u skladu s kvalitetom koju je nudio i nije imao problema s trenutnim prekidanjem suradnje ako mu uvjeti nisu odgovarali. Pri tome je imao jasne ideje o ispravnom načinu igranja nogometa i inzistirao je od svojih momčadi da ih se drže. Guttmanna se može opisati kao zadnje trzaje podunavske škole, no stoji i na početku nove ere. Ere u kojoj su i treneri postali zvijezde. To i život koji oslikava nogometne i povijesne promjene u dvadesetom stoljeću ono je po čemu je važan. A kletva? Sjajna priča. Ili bi barem bila da to u pravilu nije jedino što o Guttmannu čujemo.