Kad se spominje onaj famozni moto 'Više od kluba', obično se misli na identitet katalonskog diva koji obilno nadilazi nogometne okvire, ali postoji i drugo značenje koje nije možda oduvijek bilo tu, ali se iskristaliziralo kroz godine. Barcelona teži – ne, bolje je reći: ima obvezu – igrati na određeni način. On postoji od Cruyffovih dana, a u Guardiolinoj je eri dosegnuo svoj evolucijski vrhunac (barem se zasad tako čini...) s momčadi koju će povijest pamtiti kao jednu od najboljih ikad. Taj je stil igre postao i sastavni dio klupskog identiteta, onoga što Barcu čini Barcom.

Anegdota o 12-satnom roštiljanju i teoretiziranju s Marcelom Bielsom poslije kojih je Pep Guardiola donio definitivnu odluku da se želi baviti trenerskim poslom dosegla je već mitski status. U svojoj taktičkoj filozofiji današnji Bayernov trener spojio je postulate nizozemskog totalnog nogometa i njegove refleksije na Barcelonu s blisko srodnim idejama koje je razvio 'El Loco'; 'bielsizam' je postao jedna od dominantnih taktičkih ideologija našeg doba, koja (ne uvijek na isti način ili u istom obimu) nadahnjuje mnoge trenere od Jürgena Kloppa do Igora Tudora

Zato nije bilo realno očekivati da će Barca posegnuti za bilo kakvim rješenjem izvan bielsističkog univerzuma. Posljednji se put klupska 'ideja' našla u iskušenju 2008., kad se izbor novog trenera sveo na neiskusnog Guardiolu i trofejima ovjenčanog Mourinha – nakon svega što je Pep napravio, vjera u njenu ispravnost morala je samo narasti. Imenovanje Gerarda Martina za novog trenera samo je potvrda: riječ je o još jednom bielsistu, štoviše – izravnom učeniku radikalnog argentinskog trenera kojeg će povijest ipak više pamtiti kao briljantnog i utjecajnog teoretičara nego po osvojenim trofejima. Martino mu čak i fizički sliči.

Marcelo Bielsa jednom je opisao svoj taktički svjetonazor u četiri riječi: 'koncentracija, mobilnost, rotacija i repentización'. Ovaj posljednji termin teško je prevesti: u španjolskom se prije svega odnosi na glazbu, odnosno sviranje neke kompozicije čije note prvi put vidite i nikad je prije niste čuli... U nogometu je Bielsa objašnjava kao sposobnost brze reakcije, improvizacije u novim situacijama. Rezultat svega mora biti brz, dinamičan i atraktivan nogomet, koji se zasniva na paklenom visokom presingu što bliže suparničkom golu i posjedu lopte – ali ne odigravanjem u širinu, nego traženjem najbržeg okomitog puta prema golu.

To je upravo onaj element u kojem se bielsizam razilazi s tipičnom tiki-takom. Ponajviše s onom njezinom interpretacijom koju Del Bosque provodi u djelo sa španjolskom reprezentacijom, malo manje s Guardiolinom, još malo manje s Vilanovinom, a još malo manje s Martinovom. Ne znači to da je neki od tih pristupa bolji od drugog (pogotovo je Guardiola bio posebno prilagodljiv i stalno unapređivao Barcinu igru), ali – da, ideja jest da Blaugrana s Martinom postane nešto konkretnija nego što je dosad bila.

Gerardo 'Tata' Martino igračka je legenda Newell's Old Boysa, kluba iz svog rodnog Rosaria koji ga je proglasio svojim najboljim nogometašem u povijesti. Bio je ofenzivni veznjak u momčadi koju je početkom devedesetih u svom prvom trenerskom poslu vodio Marcelo Bielsa (također rođen u Rosariju, također svojevremeno igrao za klub) i njegov neformalni 'pomoćnik' na terenu. Bilo je to u vrijeme kad je najveći sin Rosaria, Leo Messi, još išao u vrtić. Martino je njegovom ocu Jorgeu najdraži igrač svih vremena (poslije, pretpostavljamo, vlastitog sina...).

Tata Martino prizeman je i pristupačan lik koji nema agenta i o svojim angažmanima pregovara sam, a uz nogomet mu je glavna strast književnost, osobito kriminalistički romani. Trenerskim poslom počeo se baviti 1998., dvije godine poslije svršetka igračke karijere. Krenuo je od malih argentinskih klubova, a 2002. prešao u Paragvaj, gdje je u pet godina osvojio četiri naslova prvaka – tri s Libertadom, jedan s Cerrom Portenom.

Razumljivo, nakon toga je postavljen za paragvajskog izbornika, gdje je pokazao pragmatičnije lice forsirajući defanzivniji, konzervativniji nogomet s momčadi ograničenih individualnih kvaliteta. No uspio je reprezentaciju dovesti do četvrtfinala SP-a 2010., gdje je došla prilično blizu toga da eliminira Španjolsku: Villa je zabio jedini gol sedam minuta prije kraja, a prije toga je Casillas skinuo jedanaesterac... Godinu kasnije, Paragvaj je igrao finale Cope Americe i izgubio od Urugvaja.

U sljedećem poslu Martino je preporodio svoje Newell's Old Boyse i ekipu koja se dotad grčevito borila za opstanak ove je godine doveo do osvajanja argentinske titule i polufinala Cope Libertadores. U lipnju je figurirao kao jedan od najozbiljnijih (iako ne toliko javnih) kandidata za nasljednika Josea Mourinha u Real Madridu, kao i za klupu brazilskog Santosa, ali nije želio o tome razgovarati dok je još trajala klupska kampanja u elitnom kontinentalnom natjecanju.

Po jednoj teoriji, glavni razlog zašto ga je Barcelona pozvala bio je Leo Messi. Poslije dolaska nove zvijezde Neymara u momčad, ali i problema s porezom s kojim su se nedavno susreli najbolji svjetski nogometaš i njegov otac, imenovanje Marina može se vidjeti kao potez usmjeren da usreći Messija.

No ruku na srce, teško da je Barca u ovom trenutku mogla naći nekoga tko je prikladniji za njezinu 'ideju'. Guardiolu ne mogu vratiti, Cruyff se odavno više ozbiljno ne bavi treniranjem, a Bielsa je preveliki fundamentalist i sam priznaje da previše traži od svojih nogometaša: 'Da igrači nisu ljudska bića nego roboti, nikad ne bih izgubio utakmicu', jednom je rekao podsmjehujući se samome sebi. U Louisa Enriquea ne postoji dovoljna vjera, Frank de Boer i Michael Laudrup ne bi htjeli u ovom trenutku napuštati svoje klubove; najveći bielsist od svih, već pomalo kultni Jorge Sampaoli, nastavlja rad svog učitelja u reprezentaciji Čilea.

Martino o Barci kaže: 'Dodavanje je glavna premisa nogometa. Poistovjećujem se s Barceloninim stilom igre i jako cijenim ono što je Guardiola napravio. To je nogomet kakav najviše volim.'

Kako će izgledati njegova Barca? Ako nastavi graditi na istim temeljima kao u Old Boysima, bit će to igra iznimno visokog tempa, brzih dodavanja koja će biti okomitija nego dosad, žestokog presinga i obrane u kojoj sudjeluje svih deset igrača. Isto tako, njegova dosadašnja momčad je u fazu napada stizala s po šest ili sedam igrača, ali gradeći iz same pozadine – pomoću ključnog defenzivnog veznjaka koji se spušta duboko u obranu (Mascherano ili Busquets, ovisno o konkretnoj strategiji) i od tamo započinje napad.

Osnovna formacija kojom se koristio u Argentini bila je izuzetno ofenzivna 4-1-4-1, koja se u fazi napada brzo transformira u 4-3-3. U Barci bi svakako mogao pokušati i sa 3-4-3, nečime što je oduvijek bila Bielsina opsesija, a i Guardiola je s time eksperimentirao u više navrata. No ključna riječ, i možda ključna promjena koju Martino može donijeti, je tzv. 'verticalidad', bielsistički postulat da 'igrač koji je u posjedu lopte mora u svakom trenutku imati barem tri opcije dodavanja prema naprijed'.

U teoriji to znači da bi momčad trebala postati okomitija i konkretnija u napadu, zadržavajući pri tome svoju dosadašnju fleksibilnost u obrani. U praksi? Vidjet ćemo ubrzo.