Slika je obišla cijeli svijet. Michael Jordan, po mišljenju mnogih najbolji košarkaš svih vremena, uveo je Tonija Kukoča u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. Prije njega ta je čast ukazana Krešimiru Ćosiću 1996. godine, Draženu Petroviću 2002. godine, Mirku Novoselu 2007. i Dini Rađi 2018. godine pa je tako ulaskom Kukoča među besmrtnike Hrvatska postala druga nacija na svijetu, odmah iza SAD-a, po broju članova u Kući slavnih.

Govor koji je za pozornicom održao Toni Kukoč poprilično je odjeknuo. Prisjetio se svojih početaka u nogometu kada je igrao za splitski Hajduk, prisjetio se stolnog tenisa koji je trenirao kao tinejdžer, ali i prvih trenera kada je otkrio košarku. Naravno, prisjetio se svih klubova u kojima je igrao i naglasio da mu nikada individualna priznanja nisu bila ispred uspjeha momčadi.

Za govornicom u Springfieldu tako se Kukoč prisjetio baš svih s kojima je radio, a među njima su Rusmir Halilović – koji ga je rano selektirao u mladu reprezentaciju Jugoslavije – te Slavko Trninić, koji je s njim svakodnevno radio u splitskoj Jugoplastici i usadio mu temelje te ga školovao tako da može igrati na vanjskim pozicijama.

'Za početak želim svim trenerima i izbornicima, koje je Kukoč spomenuo za govornicom u Springfieldu, poslati poruku da budu sretni i ponosni, kao što sam i ja', kazao je za tportal 73-godišnji Rusmir Halilović, a koji je godinama bio zadužen za selektiranje najnadarenijih igrača u bivšoj Jugoslaviji.

'Kukoč je ulaskom u Kuću slavnih dobio dvostruko priznanje jer ga je u društvo velikana uveo Michael Jordan, najbolji košarkaš svih vremena. Time je ova ceremonija oplemenjena. Znate kako je Kukoč znao reći, kada asistiram - dva su igrača sretna, onaj koji je dodao loptu i koji je zabio. A Toni je, eto, činio svojim dodavanjima i posebnim načinom igre boljim i momčad Chicago Bullsa. Ma Kukoč je bio pravi džentlmen, nije bio sebičan i volio je učiniti druge sretnima. To je najkraće rečeno', dodao je Halilović.

Prisjetio se i kada je prvi put vidio Tonija Kukoča i odmah ga uključio mladu selekciju jugoslavenske reprezentacije:

'S čelnim ljudima Jugoplastike dogovorio sam da okupe sve igrače rođene 1967. i 1968. godine, ali sam isto tako dao njima da selektiraju dio igrača. Među njima nije bio Kukoč, kojeg sam uočio kako vješto barata loptom i na specifičan način ubacuje loptu u koš iz prodora. Bio je jako mršav, ali vidio se ogroman potencijal. A kvaliteta i potencijal nisu ista stvar, a to sam naučio od Mirka Novosela. Potencijal do izražaja dolazi tek kasnije, a bez takvog načina rada ne bismo dobili mnoge velikane s ovih prostora.'

Prisjetio se Halilović i toga da je često dobivao kritike jer je dva visoka i krakata igrača, a to su u Žarko Paspalj i Toni Kukoč, postavio na vanjske pozicije. No povijest je pokazala da je to bio pun pogodak:

'Da, kada sam se odlučio za postavljanje Tonija Kukoča, koji je kao kadet već bio visok oko 205 centimetara, na vanjsku poziciju – oštro su me kritizirali u KSJ-u. Imao sam problema, ali su ga u Splitu, srećom, na isti način usmjeravali i postao je jedinstven igrač. Zamislite koji bi to bio svjetski grijeh da nije donesena takva odluka? Eto, ispada da je Toni imao sreću da je bio u rukama mudrih i lukavih trenera koji su mu uz to dodijelili tzv. forsirajući tretman i to na vanjskim pozicijama, iako je kao senior bio visok 208 centimetara', završio je Halilović, poznati košarkaški trener koji je u dugoj i bogatoj karijeri učio od najvećih trenera s prostora bivše države, poput Nikolića i Novosela.

Slavko Trninić: Ponosan sam i sretan zbog Kukočeva govora

Posebno ponosan na izbor Tonija Kukoča u Kuću slavnih u Springfieldu, kao i na njegov govor, bio je dr. Slavko Trninić jer je s njim u mladim danima radio i po deset sati dnevno kako bi postao jedinstven igrač.

'Ponosan sam i sretan zbog Kukočeva govora. S njime sam svakodnevno naporno radio na košarkaškim osnovama, od igre '1 na 1', '2 na 2' i '3 na 3', do situacija kao što su '1 na 2' ili '2 na 3'. Kukoč je bio atipičan profil ličnosti i atipičan u profilu izvedbe te nasljednik višedimenzionalne igre koju je utemeljio Krešo Ćosić. Uostalom, po tom je modelu igre oblikovan i veliki Arvydas Sabonis, a koji se divio Kreši', kazao je za tportal Trninić, dodavši:

'Nadalje, Kukoč je bio igrač altruistične kreativnosti, bio je nesebičan i kontinuirano je razvijao ritam suigrača. Ukratko, protivnička obrana diktirala je njegove reakcije u napadu, a to je bio temelj za stvaranje igre izvan sustava. Znate, Krešo je volio stvaranje igre izvan sustava, a s Kukočem smo često razgovarali o tome. To je bio ključ njegova uspjeha.'

Prisjetili smo Trninića na to da je Kukoč - koji se imao namjeru baviti i trenerskim poslom, ali je ipak odustao – puno puta znao reći da je od Trninića najviše naučio.

Kazao je tako nekoliko puta da je Trninićeva knjiga 'Analiza i učenje košarkaške igre' obavezno štivo svima koji se žele baviti trenerskim poslom jer će u njoj saznati baš sve što trebaju.

'Ponosan sam na tu knjigu, koja je posvećena Kreši Ćosiću, našem kormilaru, i puno mi znače te Tonijeve riječi.'

Prisjetio se Trninić i početaka rada na splitskim Gripama sa 16-godišnjim golobradim mladićem Kukočem. Kaže da je Toni uživao u učenju i nije mu bilo teško raditi od šest do osam sati dnevno. Ponekad bi u jednom danu u dvorani ukupno ostali i deset sati!

'Ono što sam odmah uočio jest da se radi o jako visokom igraču koji je mogao igrati sve pozicije i zaista bi bio grijeh da smo ga usmjerili na samo jednu poziciju iako je bilo kritika na naš račun zbog toga. Naravno, puno je na tu odluku utjecao i Krešo Ćosić i postavili smo program, tzv. stabilan volumen rada, kako bi Toni usvojio polivalentnu taktiku i igru. Naporno je radio i uživao je učeći nove vještine. Ukratko, Toni je bio pravi predstavnik motoričke poezije u izvedbi', dodao je Trninić.

Za kraj se dotakao činjenice da je Hrvatska postala druga nacija na svijetu, odmah iza SAD-a, po broju članova u Kući slavnih.

'To samo govori da na ovim prostorima imamo ogroman genski potencijal za timsku igru. No pitanje je imamo li danas sličan sustav cjelovitog razvoja igrača, jer ta jezgra temelj je svega. Strani treneri oduševljeni su vještinama igrača s ovih prostora i to nije ništa novo. No igrač kakav je Kukoč rijetko se rađa i ponosan sam što sam doprinio tome da postane poseban igrač kakav je bio, igrač koji je bio sljedbenik Ćosićeva načina igre. Obojica su bila posebna jer su bili u stanju povezati tri konca igre: skidali su loptu s obruča, imali su brz i siguran prijenos lopte te različite vrste završetaka akcija. Po tome su bili posebni', završio je Trninić.