Što je osim nevjerojatnog nogometnog umijeća zajedničko Andresu Iniesti, Alessandru del Pieru, Francescu Tottiju, Thierryju Henryju i Samuelu Eto'ou? Iako su tijekom karijere svojom igrom zadivili nogometni svijet i u nekom trenutku dominirali nogometnim globusom, niti jedan od njih nije uspio osvojiti prestižnu Zlatnu loptu. A nisu jedine legende kojima to nije pošlo za nogom
Lionela Messija po rekordni je četvrti put za 2012. godinu FIFA proglasila najboljim igračem svijeta. To je priznanje utoliko veće ako znamo koji sve velikani u povijesti nogometa nisu uspjeli doći do ove laskave titule. Prisjetimo se možda i petorice najvećih:
Do dana današnjeg vjerojatno najbolja obrambena momčad svih vremena Sacchijev je Milan s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nevjerojatno zvuči podatak da su 1988. osvojili tada najjače prvenstvo svijeta, talijansku Serie A, pritom u 30 utakmica primivši samo 14 pogodaka. Tom je obranom gospodario Franco Baresi, prva violina Sacchijevog orkestra, koji je u gotovo istom, 'milanskom' sastavu, predvodio talijansku obranu koja 1990. nije primila gol 517 minuta zaredom, što do danas ostaje rekord svjetskih prvenstava. 1989. bio je drugi u izboru, iza klupskog kolege Van Bastena.
Xavi
Ključna vezna figura dva možda i najsavršenija nogometna stroja u novijoj povijesti – Barcelone i španjolske reprezentacije – nije nikada osvojio Zlatnu loptu, iako je od 2009. do 2011. redom svaki put bio trećeplasirani. Da ne igra u vrijeme kada nogometom na gotovo svim razinama dominiraju njegov kolega Messi i Cristiano Ronaldo, Xavi bi zasigurno zaslužio barem jedno priznanje za najboljeg nogometaša godine. Kada se uzme u obzir njegova vrijednost za klub i nacionalnu selekciju, bilo bi to i pošteno.
Raul
Predvodnik generacije madridskog Reala koja je na prijelazu stoljeća naslijedila slavno doba s kraja pedesetih godina, legendarni kapetan i najbolji strijelac u povijesti slavnog španjolskog kluba nikada nije uspio osvojiti Zlatnu loptu. Igrač koji je godinama bio idol madridske publike, ali i pojam nogometnog fair playa uvijek bi ostao kratak što se uspjeha nacionalne selekcije tiče i to je vjerojatno najveći razlog zbog kojeg nikad nije bio pobjednik u utrci za ovo priznanje. Najbliže je bio 2001, kada je u nakon tijesnog glasanja pobijedio Michael Owen.
Ferenc Puškaš
Zapovjednik mađarske Lake konjice i nikad do kraja okrunjeni kralj nogometnih terena pedesetih godina prošlog stoljeća, ostao je u Bernu bez titule Svjetskog prvaka, kada je Mađarska izgubila od Zapadne Njemačke 3:2. Zbog prebjega iz Mađarske i suspenzije zbog koje nije igrao dvije sezone, Puškaš je izgubio najbolje nogometne godine. Vratio se u dresu madridskog Reala, s kojim je osvojio tri krune europskog prvaka. Puškaš je samo jednom uspio biti drugi u izboru za Zlatnu loptu, 1960. godine kada je to laskavo priznanje osvojio Luis Suarez, tada igrač Barcelone.
Gunter Netzer
Legenda Borussije Mönchengladbach, koji je u posljednjoj utakmici za matični klub postigao pogodak kojim su osvojili njemački kup (nakon što je bez dozvole trenera ušao u igru), karijeru je nastavio u madridskom Realu. Zbog čitavog niza ozljeda nije napravio sve što se mislilo da je mogao, ali svejedno je vrijedno spomena da je rijetko koji nogometaš toliko dominirao jednim natjecanjem i njegovim kvalifikacijama koliko je to činio Netzer 1972, kada su se Nijemci okitili titulom europskog prvaka. Nogometaš ispred svoga vremena, nevjerojatne brzine, tehnike i razumijevanja nogometne igre.
