Kako je klub i priopćio, za svaku kupljenu ulaznicu protiv Maribora kupac osim kune (ili deset, ako želi gledati dvoboj sa zapada) treba priložiti i važeći dokument. Razlog? Jasno, preventiva. Ali upitna je svrsishodnost.

Naime, za razliku od dvoboja protiv Šerifa i Ludogorca, zaposlenice na blagajnama nemaju popis građana koje klub ne želi vidjeti na svom stadionu, već svakom kupcu zapisuju broj osobne iskaznice pored kojega dodaju broj sjedalice za koju mu je ulaznica prodana.

Rezultat? Prosječno se svakoga kupca 'obrađuje' nešto manje od dvije minute i nastaju gužve po nesnosnim vrućinama pod maksimirskim jugom. Otvorene su samo dvije blagajne i u redu od 70-ak ljudi (provjereno) čeka se puna dva sata. Prava rapsodija na temperaturi višoj od 30 stupnjeva.

Ovaj se problem mogao riješiti kudikamo jednostavnije. Ionako postoje stroge policijske kontrole (na čiji rad dio navijača ima zakonske zamjerke te najavljuju dolazak u društvu s odvjetnicima) koje iznimno efikasno eliminiraju osobe s popisa nepoćudnih. Neki od njih imaju zabrane, neki nemaju ni prekršajnu prijavu, ali uglavnom lako ih se locira i uputi 'u rikverc'.

Dapače, pred (samo) dvije otvorene blagajne na zagrebačkom zvizdanu nije primijećeno baš nikakvo osiguranje, ali Dinamov puk je pokazao zrelost i 'jobovsku' strpljivost i nisu registrirani nikakvi incidenti. Teško je dokučiti logiku kojom se išlo na radikalno usporavanje procesa prodaje ulaznica, a da pritom ne postoje elementi da se nekome odbije pravo na kupnju i zato što policija i redari ionako spremno čekaju s popisom 'zabranjenih'. A 'numeriranje' ulaznica, s obzirom na hrvatske navike, i tako nije pretjerano efikasna metoda. Pogotovo na 'žarištima' na tribini, otkuda i prijeti eventualna opasnost...