Završena je grupna faza Eura, nema nekih prevelikih iznenađenja što se tiče nastavka natjecanja tek poneko, (pozitivno) poput plasmana susjedne Slovenije iz, za njih vrlo jake grupe, te (negativno) ispadanje Hrvatske, već prožvakano, ali ne i probavljeno.

Naš drugi susjed, Srbija, upravo prolaskom Slovenije iz iste grupe, također neslavno završava ovaj Euro, iako odlaze s dva neriješena i jednim porazom od 1:0 protiv Engleza, zbog čega mislim, kako nisu totalno razočarali, ali nemaju ni previše razloga za zadovoljstvo. Nezadovoljstvo je sigurno veliko jer nema pomaka i puno je neispunjenih očekivanja kod Srba.

>> Sve kolumne Gorana Vlaovića pročitajte OVDJE

Piksi Stojković bivši veliki igrač, legenda ovih prostora, dolaskom na poziciju izbornika Srbije napravio je vidljiv pomak u igri i odnosu svih prema reprezentaciji. Ideja stvaranja kulta reprezentacije koja je konstantno nedostajala Srbima morala se poklopiti s dobrim rezultatima, pa se činilo kako je pobjeda u Portugalu za direktan plasman za SP u Katar idealan početak. Ali dalje od toga nije išlo.

SP je završilo rezultatski poprilično neslavno, a još veći problem su postali međusobni odnosi svih prema svima. Plasmanom na ovaj Euro dobili su popravni rok, nakon kojeg se zapravo još više nadvila sumnja nad igrače i izbornika, a vjerujem ni oni sami više nisu sigurni što i kako dalje. Što se to događa s reprezentacijom Srbije?

Jednom prilikom upoznao sam Piksija Stojkovića i u razgovoru odmah uvidio da frajer kuži nogomet, stručnost neupitna, nogomet pratim na globalnoj razini i tvrdim kako ova reprezentacija Srbije nedvojbeno ima vrhunske nogometaše. Zašto onda rezultata na velikim natjecanjima nema pa nema...?

Odgovoriti na to je teško, promijeniti još teže, jer siguran sam kako se radi o više stvari. U pokušaju odgovora vratit ću se na tezu koju sam već spomenuo - kult reprezentacije. Na ovim prostorima to nije samo pojam već nepisani zakon, bitan kako nitko ne bi pomislio da može biti veći i važniji od reprezentacije, zatim autoritet i znanje izbornika kojem igrači moraju biti podređeni, vjerovati mu. Te konačno, hijerarhija u momčadi izražena na terenu i van terena, često spominjana i kod nas, pogotovo na ovom Euru.

Ako ove stvari ne egzistiraju ili ne funkcioniraju u jednoj reprezentaciji, uzalud znanja i sposobnosti Izbornika, a uzalud i vrhunskih pojedinaca u odličnoj formi, rezultat uglavnom izostaje.

S druge strane pozitivna priča Slovenije se nastavlja i vidjet ćemo koliko daleko može ići, ali nema sumnje da je već ostvaren vrhunski rezultat, nadasve jer su bili apsolutni autsajder u svojoj grupi. Čestitam im na tom povijesnom uspjehu.

Nogometno gledano imali su puno teži posao nego Hrvatska, njihovi protivnici sve odreda bolje rangirane reprezentacije i favoriti, ali nisu izgubili ni jednu utakmicu. Matjaž Kek se kao izbornik Slovenije podigao još više na ljestvici uspjeha i pokazao da klupske titule koje je osvajao u Sloveniji i Hrvatskoj nisu slučajne.

Njegov stil nogometa nije svima drag, ali osim što je sada već očigledno rezultatski učinkovit, apsolutno je pragmatičan. Pored svih trenerskih kvaliteta o kojima znamo i o kojim se pisalo, Kek posjeduje i jednu odlučujuću za ovaj rezultat Slovenije. To je fantastična adaptacija na momčad koju vodi kao i na protivnika protiv kojeg igra, te izvlačenjem najboljeg od onoga što ima u momčadi i prikrivanje nedostataka fanatičnom borbenošću svojih igrača.

Ovaj uspjeh slovenske reprezentacije satkane od jedne svjetske zvijezde, kapetana Oblaka i nekoliko međunarodno poznatih igrača, uključujući i one što su igrali u Hrvatskoj, definitivno nije slučajnost, nego kontinuirano kvalitetan rad čovjeka koji zna što želi i kako to postići.