Talijani su 1994. na samo sebi svojstven način došli do finala nogometnog SP-a. U skupini su sve četiri momčadi uzele po četiri boda, a baš je Italija bila peta trećeplasirana momčad koja će proći u osminu finala
Italija je u tri dvoboja zabila samo dva gola, a Roberto Baggio je 'spavao'. Ipak, dolazio je na radnu temperaturu i već od osmine finala igru Italije potpuno uzeo pod svoju kontrolu.
Niegrija je golom Amunikea vodila sve do 88. minute, no eliminacije ih je spasio upravo Baggio koji je u produžetku zabio i drugi gol. U četvrtini finala vrlo slična priča. S druge strane bila je Španjolska, a tri minute prije kraja rezultat je bio 1:1. Ponovno se ukazao 'zlatni repić' i odlučio pobjednika. U polufinalu je Bugarima zabio dva gola u pobjedi od 2:1 i pošteno zabrinuo Brazil prije finalnog dvoboja.
Bio je to jedan od najdosadnijih finala ikada, mreže su mirovale 120 minuta i izvođenje penala bilo je neizbježno. Baggio je i inače bio stručnjak za udarce s kreča, a tadašnja forma nije ostavljala mjesta dilemama. Baggio će pucati peti, najodgovorniji penal.
Dok je serija došla do njega, Italija je već visjela kao luster. Promašaji Baresija i Massara bili su težak uteg, u petoj seriji je Baggio morao zabiti a Pagliuca obraniti kako bi Talijani zadržali mogućnost osvajanja četvrtog naslova.
Ipak, Baggio je posao 'obavio' sam. Prebacio je gredu i ostao u šoku. Vratar Taffarel je pohrlio u zagrljaj suigračima, a zlatni repić je ostao sam sa svojim crnim mislima.
Kada se deset godina kasnije u dresu Brescije oprostio od nogometa, iza njega je ostao jedan ironičan podatak. Pogodio je 76 od 91 penala u karijeri, što je bio najbolji skor u povijesti talijanskog nogometa.