Prvo, moram priznati da odavno više ne pratim rukomet, kao ni ostale momčadske sportove – nekad je bilo drugačije, ali onda me nogomet toliko okupirao da za ostale igre s loptom nemam više ni volje ni vremena. No nešto me je ipak intrigiralo dovoljno da sinoć pogledam utakmicu Hrvatske i Francuske, taj bučno najavljivani 'klasik' europskog i svjetskog rukometa. Sudar momčadi s najblesavijim nadimcima u sportu: Francuzi sebe zovu Les Experts (po prijevodu naslova TV serijala 'CSI' u njihovoj zemlji), a Hrvati su Kauboji (nemam pojma zašto, ali netko od vas sigurno zna...).

Drugo, zaista mi nije namjera uvrijediti bilo koga tko igra ili prati rukomet ili možda tek strastveno navija za naše dečke. Vidljivo je da je među njima nekoliko zaista klasnih igrača, a ta je reprezentacija naciji donijela jako puno radosti svojim igrama i uspjesima. Po izjavama za medije dalo bi se zaključiti i da su rukometaši zamjetno artikuliranije jedinke od nogometaša. No kopkala me sama priroda te igre, kao i njene sličnosti (bolje rečeno: razlike) s nogometom.

Odrastao sam u Našicama, gradu koji nešto znači u rukometu; moj pokojni otac nekoć je davno bio rukometaš, pa neko vrijeme i rukometni trener. Sjetio sam se nečega što mi je jednom rekao: 'Rukomet je glup sport. Danas se sve svodi na snagu, taktika je zapravo primitivna, a suci imaju ogroman utjecaj na rezultat.' Nakon što sam nogometnim 'očima' pogledao sinoćnju utakmicu, uvjeren sam da je bio u pravu.

Ajmo najprije o taktici. Momčad koja se brani u pravilu je postavljena u dubokoj liniji (6-0 je, koliko vidim, još uvijek default formacija) – ona 'poziva' suparnika da je napadne, vrebajući brze kontre. U nogometu bi se to smatralo izrazito reaktivnim pristupom. Ovako odoka bi se reklo i da pola golova pada iz takvih protunapada, u kojima se jako lako dolazi do gola, a vjerojatnost zabijanja je vrlo velika. Sljedeća najčešća formacija je 5-1, u kojoj samo jedan igrač vrši presing na suparničkog srednjeg vanjskog, odnosno playmakera, a 4-2 ili 3-3 (3-2-1), koje već podsjećaju na nogometni visoki presing, znatno su rjeđe i pustolovnije te imaju ograničenu upotrebu.

Momčad koja napada na postavljenu obranu igra tiki-taku sve dok suci ne podignu ruku zbog pasivne igre. Cilj je izboriti poziciju za šut, pri čemu je ključna uloga srednjeg vanjskog – razigravača usporedivog s klasičnim, old school fantasistom balkanskog ili južnoameričkog tipa koji povezuje vezni red i napad, tipično u 'starim' nogometnim formacijama 4-3-1-2 ili 3-4-1-2. Usporedivo je to s nekim engancheom poput Riquelmea ili Sammira, što je koncept i tip igrača koji su prevaziđeni u današnjem nogometu. Taktički, postoje neki obrasci kretanja koji su nogometnim trenerima možda zanimljivi za proučavati, ali ih je vrlo malo.

Tri su opcije kako probiti rukometnu obranu: brzim dodavanjem, kretanjem i varkama stvoriti višak prostora (najčešće na krilu); dati jednom od vanjskih igrača da razvali po golu (ili nakon što se vine u zrak i nadskoči obrambeni blok ili individualnim prodorom 'kroz igrača') te doturanjem lopte pivotu, koji je u pravilu najveći grmalj od svih i vrlo sličan tipičnom 'broju 9' – od njega se očekuje da igra s leđima prema golu, baca se po kaznenom prostoru i zabija iz neposredne blizine čak i ako mu dvojica vise za vratom. Englezi, tradicionalno najpoznatiji po takvom tipu nogometnog centarfora, zovu to battering ram – po napravi koja je u drevna vremena bila korištena za probijanje vrata utvrđenih gradova, a ponekad je na vrhu imala ovnovu glavu izrezbarenu u drvu.

Također je zanimljivo to što su u rukometu, kako se čini, svi igrači specijalizirani za samo jednu poziciju. Postoje čak i oni koji igraju samo obranu ili samo napad. Nogomet već dugo taktički ide prema sve većoj univerzalnosti i izgleda neobično to da sport s manjim brojem igrača i manjim terenom nije napravio korake u tom smjeru: ovako laički, čini se da bi mu to koristilo.

A to nas dovodi do dijela priče o dominaciji fizičke snage i konstitucije nad vještinom. Pogledate li sastav izbornika Slavka Goluže, u njemu su okretna krila redom visoka oko 180 cm, a svi ostali su planine mišića više od 190 cm: Domagoj Duvnjak 197 cm, Igor Vori 203, Jakov Gojun 204, Marko Kopljar 210... Nije da su ostale reprezentacije na SP-u nešto bitno drugačije, ali dojam je da su Hrvati u prosjeku vjerojatno najviši na ovom turniru.

Rukomet je kontaktni sport – ali igrači ne nose nikakvu zaštitu kao, primjerice, u hokeju na ledu ili u američkom nogometu. Zato sport može izgledati prilično brutalno, a učestalost ozljeda vrlo je visoka. Za ilustraciju ovog aspekta iskopao sam sjajni, u nas nikad objavljeni intervju koji je Ivano Balić dao kolegi Dubravku Sušecu iz agencije TotalSport uoči nogometnog Eura 2012 – tek su dijelovi izašli u francuskom magazinu So Foot.

U njemu Balić, kojeg su fanovi u IHF-ovoj anketi proglasili najboljim rukometašem ikada, žali za starim vremenima i plemenitim igračima poput Jacksona Richardsona i Olafura Stefanssona te kaže: 'Moj se stil svodi na rukomet starijeg doba, ne ovaj današnji koji je čista sila: tko je jači, taj tlači. U vrijeme kad sam ja počinjao, rukomet je bio više taktički i tehnički određen nego što je danas. Danas je samo sirova snaga.'

'Moja se masa povećavala s godinama', kaže Ivano. 'U Ateni sam imao 89 kilograma, dok sam igrao u Španjolskoj 94 ili 95, a sad sam na 99. Točno osjetiš kad imaš kilu manje: da se ne možeš probiti, da si izgubio prodornost.'

Glavno sredstvo rukometne obrane su faulovi – ne samo legitiman, nego i poželjan način zaustavljanja napada. Upao mi je u oči diskurs u najavama utakmica: stalno se pričalo o tome kako ćemo se 'potući' sa suparnikom. Evo kako Balić to komentira: 'Rukomet nije samo igranje, to je i trpljenje batina. Po meni, treba štititi napadače – mislim da ljudi dolaze gledati golove i dobre akcije, a ne da ti netko otkine glavu. Kako se danas igra u obrani, najmanje jedno isključenje trebalo bi se suditi u svakoj akciji.'

Suci... Moram priznati da mi ni inače nije posve jasna hrvatska opsesija suđenjem: u domaćoj nogometnoj ligi još kako-tako, zbog svega što se događalo i činjenice da je netko poput Željka Širića još uvijek na slobodi, ali ponekad se čini i kao da su prijenosi utakmica Lige prvaka samo predigra showu gospara Matea Beusana koji na radost svekolikog pučanstva analizira sporne situacije te priča o naputcima FIFA-e i njenim sudačkim listama.

No utjecaj koji suci imaju u rukometu je naprosto apsurdan i može se eventualno usporediti tek s vaterpolom – još jednim sportom u kojem su Hrvati svjetska klasa. Praktično u svakom napadu može se suditi nešto – deveterac, sedmerac, pasivna igra, koraci... Previše toga ovisi o 'djeliteljima pravde' koje TV komentator već kod prve sumnjive situacije počne zazivati: 'Gospodo...' Frustrirajuće, naporno i posve podložno subjektivnoj interpretaciji.

Za kraj, još jedan citat iz Balićevog intervjua. 'Igrate li ponekad nogomet na treninzima?', pitao je kolega Sušec. A Ivano odgovara: 'Igramo. Zapravo... Rukonogomet, ne znam kako bih to nazvao. To je tučnjava, nema prekršaja, kolje se i ubija. Treneri tako žele. Da ima kontakata i da ne zanemarimo posebitosti našeg sporta.'

Kao što bi rekli odvjetnici u američkim filmovima i serijama – I rest my case. Stari je imao pravo: rukomet je glup sport... Mora li takav biti po svojoj prirodi ili je možda u taktičko-filozofskom smislu zapeo u slijepoj ulici, to neka zaključe oni koji ga prate.