Problem s kojim se Dinamo pokušava nositi, ne samo ove sezone već posljednje dvije ili tri, je Joe Šimunić. Povremena odlična predstava dogodi se i njemu, ali samo onda kada mu cijela protivnička momčad, igrač kojeg čuva i obrambeni sistem pod kojim igra maksimalno odgovara. U prijevodu, onda kada je Dinamo prisiljen biti u svom šesnaestercu. On nastavlja igrati po svome, svjestan da je izgubio pokretljivost ostaje duboko u svojoj polovici, često u krilu vlastitom vrataru. Samim time za sobom vuče i stoperskog partnera, te 'svog' beka koji mora dodatno paziti na njegovo pozicioniranje.

Uloga desnog beka Pinta nije toliko problematična jer on ionako sve radi po svome bez obzira na duboko postavljenu obranu, a to njegovo svojevrsno ispadanje iz formacije, paradoksalno je korisnije nego da ostane glumiti Pivarića. Najnegativnija strana statičnih stopera je javljanje ogromne rupe između zadnje linije i veznjaka. Mamić je pokušao tu rupu smanjiti promjenom formacije u romb, čime bi Ademi ostao kao spona između dvije linije, što na papiru izgleda realno. No stvorio je milijun drugih problema na drugim mjestima, dodatno je opteretio Ademija, a samim time dao Šimuniću dopuštenje da nesvjesno sabotira cijelu momčad.

Nije Šimunić jedini problem
Osim problema zvanog Joe, Dinamo ima tendenciju dovođenja niskih stopera izrazito sklonim kiksevima. Nekoć je tu ulogu uspješno obnašao Addy, no Sigali ne zaostaje ni po jednom jedinom parametru za njim. Ukratko, to znači da se Mamić mora riješiti obojice stopera, a to može učiniti na dva načina. Prvi je konzervativniji, izravno ih zamijeniti sa Šimunovićem i Taravelom pa vidjeti može li se novopečeni reprezentativni stoper nositi sa europskim zadacima, ali i pitanje je koliko je Taravel fizički spreman na takav napor. Ukoliko netko od njih dvoje iz nekog razloga ne može obaviti traženi posao, može se pokušati i sa Vukojevićem kao stoperom. Ogi bi instinktivno vukao obranu prema sredini terena, dovoljno je brz i snažan, te vrlo dobar skakač da bez većih problema odmijeni Sigalija. U konačnici jedini uvjet je da se par Šimunić i Sigali maknu s terena, a tko će umjesto njih je manji problem.

Zanemarimo na trenutak činjenicu da je Machado odigrao kriminalno lošu utakmicu prema naprijed, i skoncentrirajmo se na ono što je uradio u obrani. Ili bolje rečeno što nije radio. Nalazio se najbliže napadačima i njegova uloga u obrani je bila zatvaranje bekovskih rupa koje bi ostajale iza Pivarića, pa u nekoliko situacija i iza Pinta na desnoj strani. To je od njega tražilo jako puno trke, borbe i zalaganja, doslovno sve karakteristike koje mu nasušno nedostaju. Naravno da je podbacio, čitava defenzivna filozofija se urušila, ali ne treba kriviti samo Machada, jer pred njega je stavljen prezahtjevan zadatak kojem on sa svojim manama i vrlinama nije dorastao, a i pitanje je što je bio njegov osnovni obrambeni zadatak.

Rješenje: Povratak na poznato
Opet se vraćamo na teoretsku izvedbu romb-formacije. Dinamo je trebao dobiti igrača više u sredini i uvijek imati slobodno rješenje što bi im omogućilo uspostavljanje dominacije u posjedu. Dogodilo se gotovo ono suprotno. Igrači su bili izgubljeni, naviknuti na klasičnu 4-3-3 formaciju sada im je oduzet krilni igrač i dodan jedan statični

imaginarno na 20 metara od protivničkog gola. Na bokovima su ostajali samo bekovi, a takvu količinu posla ne mogu obaviti ni plućno najnadareniji igrači. Pokušavanje nove zahtjevne taktike traži mjesece pripremanja i vježbe, uigravanja i dobivanja osjećaja za prostor i suigrače. Dinamo je sve nabrojano (donekle) imao u starom sustavu i sada izgubio, te je jedini način da nešto postignu vraćanje korijenima. Trojica veznih igrača i trojica napadača, bez puno kompliciranja igrati ono što igraju od početka sezone.

Trolist Ademi-Brozović-Antolić dovoljno je kvalitetan da se uz pomoć krilnih igrača suprotstavi veznoj liniji Red Bulla. Iako su igrači poput Leitgeba i Kampla za ovu razinu natjecanja odlični igrači, to ih ne čini nepremostivom preprekom za trojicu reprezentativaca svojih država. Esencijalan zadatak bi im sigurno bio uspostavljanje kontrole lopte. Ne smiju si dopustiti pasivno čekanje na goste iz Salzburga, jer Dinamu igra samo pobjeda. To naravno ne znači da se u igru trebaju gurnuti svi raspoloživi centarfori i bjesomučno ganjati taj gol. Igra se samo treba vratiti na ono što smo gledali protiv Astre i Celtica, jer iako su protiv Celtica izgubili nismo vidjeli raspad sistema, nije nakon prvog gola pitanje bilo koliko će ih još utrpati Škoti, nego hoće li Dinamo uspjeti realizirati bar jednu od nekoliko prilika.

Upravo zbog te realizacije prednost na Čopom mora dobiti Angelo Henriquez. Nije uopće diskutabilno tko je kvalitetniji igrač i napadač, te tko može dati više različitih opcija Dinamovoj igri. Nadajmo se da je njegovo odsustvo protiv Splita bilo jer se odmarao za novu utakmicu sezone zagrebačkih Modrih. Dvojac na krilima bi trebali biti Soudani i Wilson Eduardo. U idealnom scenariju Junior Fernandes nikad nije slomio nogu, nije pauzirao preko pola godine i sada je u naponu snage, no daleko smo od idealne situacije. Dok Junior ne uhvati stari žar (ako ga ikad ponovno uhvati) dvojbe za Wilsona nema. Ne toliko zbog njegove kvalitete, već zbog činjenice da ni Pjaca ni Ćorić ne mogu igrati u prvoj postavi. Za Ćorića je jasno, sam pogled na njegove godine govori, dok je Pjaca taktički još uvijek dosta 'divlji' igrač da zaigra u ovakvoj utakmici od početka. Ovakvom postavom javlja se i mogućnost za brze protunapade, dimenzija igre koja nije postojala u Austriji. Modri i dalje sami kontroliraju svoju sudbinu, a na kraju krajeva, što više mogu poželjeti.