Središte znanja o nogometnoj igri i njezinim finesama nalazi se u centralnoj Europi, u krugu koji se širi od Njemačke do Španjolske. Spiritus movens tog znanja je Liga prvaka, najjače svjetsko nogometno natjecanje, ne samo zbog participacije elitnih igrača, već i zato jer je ono žarište najsvježijih nogometnih ideja, koje se filigranski dotjeruju u najoštrijoj konkurenciji na svijetu. Sve do Svjetskog prvenstva u Brazilu, 'najbolja draguljarnica' bila je Španjolska, pa stoga ne treba čuditi kako je klupska dominacija Barcelone (i donekle Real Madrida) išla ruku pod ruku s dominacijom nacionalne selekcije.

No, danas je taj centar prešao malo sjevernije, u Njemačku. Nijemci su godinama uvozili znanje iz Nizozemske, upošljavajući njihove stručnjake i igrače (model koji su primijenili i Španjolci), a dolaskom Pepa Guardiole u Bayern, jezičac na vagi je i simbolično pao na stranu Nijemaca. I prije njegovog dolaska, finale Lige prvaka koje su odigrali Borussija i Bayern samo je dodatno potvrdilo tu tezu.

Upravo te dvije nogometne škole, nogometne filozofije ako hoćete, obilježavaju njemačku nogometnu stvarnost i čine njihov softver posljednjim krikom nogometne mode. Središnja ideja kod obje paradigme ostaje manipulacija prostora – kod Bayerna ona se danas ostvaruje potpunom kontrolom posjeda (modifikacija Barcelonine tiki-take), a kod Borussije defanzivnim pritiskom koji protivnike suzbija u prostor koji Nijemcima odgovara (vrlo slično kao i u Atletico Madridu), tako ostavljajući brojne mogućnosti transformacije obrana - napad.

Kretanje igrača s loptom u nogama zamijenilo je gotovo u potpunosti njihovo kretanje bez lopte, pa stoga ne treba čuditi da je Njemačka momčad kojoj nisu potrebni driblinzi niti žestoke individualne akcije. Statistički gledano, oni su u toj kategoriji jedna od najlošijih momčad cijelog SP-a, zapravo potpuno očekivano. Driblinzi i individualne akcije služe kako bi sistem bio nepredvidljiv te povremeno izašao iz sheme, umjesto toga da sistem služi pojedincima za driblanje i individualne akcije, kao što je slučaj kod Argentine ili Brazila.

Ako izuzmemo 20 minuta 'crne rupe' tijekom utakmice protiv Švedske, Nijemci su imali stopostotni učinak tijekom kvalifikacija i djelovali su kao momčad koja je sposobna otići do kraja i u Brazilu. Tako djeluju i sada, uostalom, došli su do četvrtfinala, ali njihov visoko sofisticirani i uznapredovali softver nema podršku u hardveru. Točnije rečeno, ozljede ključnih igrača učinile su gotovo nemogućim provesti na terenu ono što Nijemci znaju da mogu.

Njemački se izbornik, pripremajući utakmicu protiv Alžira, vjerojatno osjećao kao netko tko je upravo za rođendan dobio najbolju i najmoderniju 'pucačinu' (ili World of Warcraft, kako vam draže), ali nema dovoljno jaku grafičku karticu niti dovoljno radne memorije u svom kompjuteru kako bi je mogao igrati s užitkom. Štoviše, kada postavi grafičke zahtjeve tako da igrica izgleda svemirski (a Njemačka igra baš svemirski kada je u punom pogonu), dolazi do povremenih 'brejkova' u sistemu (nešto s čime smo se svi koji volimo igrice susreli), a onda je moguće i da poginete jer jednostavno niste vidjeli protivnika, zbog prije spomenutog smrzavanje slike.

Frustracija na njemačkoj klupi mora da je velika. I dok su poneki izbornici još uvijek negdje oko 'Doom 2' modela, vi ne možete sa svojim junakom adekvatno kročiti putovima slave jer vas u tome sputavaju integrativni dijelovi mašine; grafička kartice i radna memorija. A onaj tko je to uzeo Loewu je ni manje ni više nego trener BvB-a; Jurgen Klopp! Borussijin trener do tolike je mjere 'izraubao' svoje ključne igrače da ne treba uopće čuditi kako je Loew bio prisiljen protiv Alžira izvesti čak sedam igrača Bayerna.

Počelo je s Gundoganom, koji je pravi primjer modernog playmakera (onda bi Lahm mogao na beka), a nema ga od samog početka sezone. Loew ne može računati niti na Marca Reusa, možda i najboljeg svjetskog čistog ofenzivnog veznjaka i zapravo jedinog pravog driblera u ovoj ekipi, koji će jedan na jedan proći svakog braniča. Bez njega, Loew je izgubio taj potencijalni faktor iznenađenja. Tu nema niti Marcela Schmelzera, koji se taman bio ustalio na lijevom beku, a niti Svena Bendera, koji bi bio dobra rezervna varijanta za mjesto defanzivnog veznog. Kao da to sve nije dovoljno, Hummels je došao pošteno natučen, pa nakon nekoliko teških utakmica, niti on više nije mogao. A on ja ključ obrane, ne samo zbog defanzivnih zadataka, već je možda i tehnički najpotkovaniji obrambeni igrač, koji iznosi duboko loptu, pa se vezni igrači ne moraju vraćati po nju (kao što su ponekad morali protiv Alžira). Pet igrača, koje bi BVB trebao dati reprezentaciji, nisu dostupni!

I stoga, Njemačka je spala na ono što im nudi Guardiola i Bayern, na prisilno smanjenje rezolucije inače najnovije nogometne igrice i na razne kompromise kako kod kadriranja, tako i kod taktičkih zamisli. Sve je to direktna posljedica kadra koji je desetkovan ozljedama, prije svega zbog toga što je Klopp u Borussiji odlučio igrati 'na sve ili ništa'. Za svoj klub, dobio je gotovo pa sve ('gotovo' zbog poraza u finalu Lige prvaka), a reprezentaciji je dao – ništa!