Nogomet, kako europski tako i američki, čvrsto je zauzeo poziciju bitnog socijalnog fenomena te problem neodržavanja prvenstvenih utakmica prestaje biti samo sportski, već postaje društveni u najširem mogućem smislu. Razloge odgađanje prvih kola ne treba tražiti daleko. Dijagnoza je jednostavna – stvar je u novcu – no terapiju je ipak teže naći.

Iz laičkog pogleda, štrajk profesionalnih športaša može se činiti vrlo ciničnim, budući da je riječ uglavnom o ljudima koji zarađuju daleko više od prosječnih radnika neke nacije. Kada bogati štrajkaju radi ostvarivanja vlastitih radničkih prava, uvijek ostaje pomalo gorak okus u ustima znatiželjne javnosti, naročito u situaciji kada Europu pogađa vrlo teška financijska kriza. No stvari koje igrači potražuju nisu nimalo pretenciozne. Nogometaši španjolske i talijanske lige jednostavno žele poštivanje odrednica svojih profesionalnih ugovora te djelomičnu zaštitu od samovolje vlasnika i menadžera. Većina europskih liga ima dobro definirane stavke kolektivnih ugovora igrača i udruge klubova, a u Italiji i Španjolskoj se samo nadaju da će prekopirati već postojeće standarde.

U američkom je sportu situacija ipak drukčija. Pregovori s klupskim vlasnicima nisu stvar iznimne situacije koja podrazumijeva konsenzus oko pravnih normi, već su produkt više ili manje redovitih cikličkih promjena kojima se mijenjaju kolektivni sporazumi. Priča je stara i prokušana; novca nema neograničeno, a količina koja postoji treba se pravično raspodijeliti. Što je pravično, često je stvar za raspravu između vlasnika i igrača, radi koje su obje strane nerijetko spremne bojkotirati i čitavu sezonu. Stoga su veliko olakšanje ovoga ljeta, krajem srpnja, doživjeli američki sportski ljubitelji, kada su saznali da će biti sezone NFL-a, popularne America's game. S košarkom je stvar puno neizvjesnija, budući da se na vidiku ne mogu vidjeti neki značajniji pomaci u pregovorima i sve je bliže opcija u kojoj će biti propušten dio, ili čak kompletna košarkaška sezona NBA lige.

Paradoksalno, u zemlji koja se najviše diči slobodnim tržištem održavaju se sindikalni pregovori koji najmanje podsjećaju na kapitalizam, au Europi su stvari daleko liberalnije. Sasvim je normalno da većinu klauzula igrači potpisuju posebno u sklopu pojedinačnih ugovora s klubovima. Zbog toga, kolektivno pregovaranje nije do sada bila značajna tema u svijetu europskog nogometa. No budući da financijska situacija u cijeloj Europi postaje sve nestabilnija, kolektivni ugovori dobivaju novi i dublji smisao, jer štite neka od igračkih prava koja bivaju narušava u nogometnoj svakodnevnici Europe.

ŠPANJOLSKA

Glavni je prijepor rezultat neisplaćivanja redovitih mjesečnih ili tjednih primanja, od kojeg pati nešto više od 100 igrača španjolske prve i druge lige. Čak je 50 milijuna eura 'na ledu', tj. neisplaćeno igračima, koji zahtijevaju mogućnost raskidanja ugovora u slučaju tromjesečnog izostanka plaće. Budući da je Španjolska jedna od zemalja koja se trenutačno nalazi u prilično lošoj fiskalnoj situaciji, u ligi su zabrinuti da bi takva stroga regulativa mogla donijeti pravi igrački egzodus i neke klubove dovesti na rub nestanka igračkog kadra. Ipak, stvari se jednom moraju raščistiti i sada se čini kao pravi trenutak. Kao što igrači dobro napominju, slične su stavke stvar standardnih europskih normi koje se bez problema primjenjuju i drugim ligama poput; njemačke, engleske, nizozemske i francuske. Iza toga zahtjeva krije se još jedan, zapravo gorući problem španjolskog nogometa. Distribucija komercijalne prodaje televizijskih prava nije stvar koja se regulira na razini cijele lige (kao što je primjerice u američkim ligama), već velikani Real i Barcelona to rješavaju sami, preko svojih privatnih televizija. Kada bi se medijski novac ravnomjerno distribuirao, bilo bi manje klubova u zemlji koji golicaju po ivici financijske održivosti i stoga su igračke plaće samo jedno od gorućih pitanja o kojima ovisi budućnost španjolskog nogometa. Dogovor zasad još nije postignut, ali uskoro bismo mogli očekivati niske udarce, u vidu medijskih portreta igrača kao razmaženih zvijezda koje zarađuju velik novac, a onda se još imaju i obraza buniti. Ako igrači ostanu složni i izdrže takve provokacije (a to je samo pitanje vremena), njihovi će zahtjevi morati biti ispunjeni.

ITALIJA

Prošle je zime zaustavljen igrački bojkot usmenim dogovorom koji su predstavnici igrača postigli s klupskim delegatima. Iako je taj dogovor i dalje na snazi, sam ugovor nije potpisan. Dok se ne potpiše, nogometaši neće izaći na teren. Sporne su dvije točke: prva je tzv. točka broj sedam, prema kojoj igrači zahtijevaju da se neželjenim igračima koji više nisu dio prve momčadi i dalje omogućavaju standardna ugovorna prava, tj. da se ne otvaraju mogućnosti njihova šikaniranja i prisilnog izbacivanja iz kluba.

Drugi je problem novijeg datuma i direktna je posljedica tzv. Zakona solidarnosti, kojim su ovoga ljeta uvedene talijanske robinhudovske mjere, kakve pamtimo i iz bliže hrvatske povijesti. Ipak, u Italiji su ipak ponešto pristojniji pa se posebni zakon kojima bogati plaćaju dodatni porez primjenjuje samo na one čija su mjesečna primanja veća od 90.000 eura. Dosadašnja je praksa bila da klupska administracija rješava igračka zaduženja prema porezima i drugim dadžbinama, ali sada se stvari mijenjaju. Klubovi se ne osjećaju dužnima podmirivati i ovaj novi porez. Ipak, problemi se ne čine nepremostivima i prvenstvo će, ako ne već prvi tjedan, vrlo brzo početi. Pravi problem talijanskog nogometa naglo je kvalitativno opadanje i nestanak jakih momčadi iz sredine ljestvice. Nekad najjača nogometna liga pogođena je lošom skrbi oko organizacije, huliganizmom, neadekvatnih stadiona te sve manjim interesom javnosti, a nerijetko i polupraznim tribinama. Da su te stvari riješene, lako bi klubovi igračima platili i ovaj novoizglasani porez.

ZBRKA U AMERIČKOM SPORTU

Kolektivni ugovori američkom su sportu donijeli mnogo dobra, što posebno vrijedi za američki nogomet. Sportaši koji u prosjeku imaju najkraću karijeru i najdalekosežnije posljedice iz dana profesionalnog života, sada ugovorom imaju privilegije koje su prošle generacije mogle samo sanjati. A radi se o naoko običnim stvarima poput doživotne medicinske skrbi, osigurane mirovine i minimalne plaće za profesionalnog igrača. Nešto slično postoji u sva četiri velika američka sporta, štiteći u osnovi veliku većinu profesionalaca koji nisu na vrhu sante, među onima koji pune novine basnoslovnim iznosima iz svojih ugovornih stupaca. Ovoga je ljeta lockout američkog nogometa prekinut u zadnji tren da se ne izgubi dio sezone, dok je u NBA ligi situacija očito teža, budući da se dva mjeseca prije planiranog početka lige još ne naziru mogući kompromisni koraci.

Taj scenarij nije povijesni presedan, jer je na sličan način propušten dio sezone 1998, kada je odigrano samo 50 utakmica regularnog dijela i playoff. Prije samo sedam sezona, NHL je zapao u tako duboki lockout da je propuštena kompletna sezona, na zadovoljstvo europskih ljubitelja hokeja, koji su na domaćim klizalištima imali prilike gledati igrači koji pod normalno nastupaju isključivo na američkom kontinentu. Upravo bi to mogao biti odlučujući adut kojeg bi iz rukava trebali izvući i košarkaši, od kojih mnogi već imaju spremne ponude većih europskih klubova. Ipak, s obzirom na recesiju koja i dalje potresa Europu, broj klubova s debelim bankovnim računima sve je tanji, a ugovorne ponude sasvim sigurno neće biti izdašne koliko bi bile prije primjerice, četiri ili pet sezona. U NBA ligi stvari se očito neće tako brzo riješiti – zahtjevi igrača i vlasnika daleko su od bilo kakve sličnosti – a financijska bilanca često je negativna za većinu klubova koji nisu redoviti posjetitelji playoffa. Sasvim je realno da će barem dio ove sezone biti izgubljen.

Od svih pregovornih pozicija, najviše su se bili voljni kockati vlasnici klubova NFL-a. Football ('američki nogomet') profesionalni je sport koji se razvija rapidnom brzinom, osvajajući nova tržišta i godišnje zarađujući devet milijardi dolara, svota za koju se smatra da bi lako mogla biti i udvostručena u narednom desetogodišnjem periodu. U doba kada svi klubovi ostvaruju profit, vlasnici su odlučili poništiti kolektivni ugovor (iako je stari i dalje mogao biti na snazi) i naprosto za sebe tražiti više novca. Po starom ugovoru, 60 posto prihoda odlazilo je na igrače – što na plaće, što na osiguranje. Prijedlog vlasnika je bio ili ubiranje većeg postotka ili dodavanje još dviju regularnih utakmica. Za sport koji obiluje tolikim brojem povremenih i trajnih ozljeda, povećavanje broja utakmica moglo se pokazati fatalno. Igrači, na čelu s DeMarcusom Smithom, ipak su uspjeli spriječiti toliko korjenite promjene te je dogovor postignut taman u zadnji tren, prije nego što bi gubitak dijela prvenstva bio neminovan. Vlasnici po novom ugovoru dobivaju 45 posto nacionalnih prihoda, a igrači su dobili neke dodatne jamčevine u slučaju ozljeda. Nevjerojatno je kako su skoro izgubljene utakmice u sportu koji svima donosi profit i za koji se drži da mu tek predstoji pravi medijski probitak.