Dominacija racionalnosti, koju nitko ne voli!

NBA svakom sezonom sve više postaje tricaška liga. U posljednjih 10 godina, broj prosječnih izbačaja trice prosječno po momčadi popeo se s okvirno 15 na sadašnjih 25, što ne samo da je ogromna razlika nego i utječe na sve druge elemente igre. Razlog je jasan i ne treba biti statističke genije kako bi ga se proniklo. Gotovo da nema nikakve razlike što se postotka točnosti šuta tiče između šuteva s oko pet metara (tzv. dugih dvojki) ­­i onih sa trice koja je postavljena na dva metra (i pokoji centimetar) više. Računica time postoji jasna sama po sebi; ako solidan ili dobar šuter gađa 'duge dvojke' i trice otprilike 40 posto, optimizira poene tako da se fokusira samo na pucanje trica te dvica koje su značajno bliže košu, po mogućnosti i iznimno blizu košu (u osnovi ulazi pod koš).

Osim toga, činjenicom da trica toliko statistički više daje – ako momčad X tricu drži na 40 posto (time ostvaruje 1.2 poena po šutu), momčad Y mora držati dvicu na čak 60 posto kako bi imala isti učinak. Trice tako postaju moćno oružje ne samo za igrače koji su tradicionalno njima okrenuti, nego postaje isplativo imati i visoke igrače (pogotovo se to odnosi na mjesto 'četvorke') koji će moći tricu pucati oko 40 posto i tako postati učinkovitiji od tradicionalnih četvorki koje su mogle dvicu držati na nekih 50 ili tek malo više posto. I tu dolazimo do Golden State Warriorsa, koji su naprosto ekipa koja je u sebi objedinila i prva do 'razine više' dovela dvije relativno nove postavke koje pokušavaju dosegnuti sve ekipe. Povećanje broja trica uz držanje dominantnog postotka te disperziju trica duž cijelog rostera.

Kako to Warriorsi čine?

Nekoć davno, prije 25 godina, nakon što je već osvojio naslov s LA Lakersima, Paul Westhead vodio je Denver Nuggetse, ekipu koja je u jednom poluvremenu uspjela protiv Phoenixa kasirati 107 poena (i dalje rekord NBA-a). Međutim, Westhead je prvi iznio filozofiju kakvu danas preuzima sve više ekipa u ligi, iako uz relativno velike modifikacije. Naime, ovaj legendarni trener (osvojio i NBA i WNBA naslov) smislio je tzv. 'strategiju sedam sekundi' u kojoj niti jedan napad ne smije trajati dulje od toga, kako bi njegova momčad igrala u silovitom tempu i kroz njega gazila protivnike. Ta bi strategija vjerojatno dala rezultata da je uključivala iznimno frekventne trice i još poneke modifikacije, ali kako su to bile 80-te i rane 90-te, trica tada je tek marginalno bila uključena u NBA kulturu, pa niti kod Westheada.

To je također dio plana Warriorsa. Osim što ispucaju gotovo 30 trica po utakmici (od njih jedini više imaju Houston Rocketsi), Warriorsi imaju oko 87 šuteva tijekom utakmice, čime su također u samom vrhu lige. Kada ste tricaška momčad, potrebno je povećati frekvenciju šuteva kako bi mogli igrati protiv ekipa koje će puno više pucati dvice i to držati na oko 50 posto, jer logikom stvari vašoj ekipi više odgovara igra na što više poena.

Ono što ipak razdvaja Warriorse od ostatka lige i što prosječno njih čini za 12 poena boljom momčadi po utakmici je uspješnost postotka. Svoju tricu drže na preko 42 posto ubačaja, a prva momčad poslije njih su SA Spursi, koji su u tom segmentu lošiji za zapravo ogromnih četiri posto, s tim da su ekipa koja igra potpuno drugačije, puca mnogo manje trica te im napadi duže traju (oni prosječno pucaju čak 11 trica manje). Ekipe koje su po broju ispucanih trica usporediva s Warriorsima redom se nalaze na postotku ubačaja između 37 i 34 posto (dakle, oko 35), čime jedna trica Warriorsa vrijedi 1.26, a njihovih protivnika 1.1 ili manje poena po pokušaju. Dakle, ako igraju protiv ekipa koje također vole tricu Warriorsi pobjeđuju na uspješnost postotka. Ako igraju protiv ekipa koje vole dvicu, pobjeđuju na frekvenciju. Čini se kako uvijek imaju dobitnu varijantu...

Pa kako im to uspjeva?

Svaka teza ima svoju antitezu, kao što i svaka strategija ima svoju kontra-strategiju. No, slično kao što Barcelonina tiki-taka nije sistem toliko dominantan sam po sebi, koliko po igračima koje je tada okupljala Barca, isto vrijedi i za GSW. Sva strategija brzih izbačaja trica i povećanja frekvencije šuta ne bi bila moguća kada Steph Curry ne bi bio baš on, čovjek koji ima nevjerojatno dobru penetraciju na koju dodaje potpuno novi sistem izbačaja (tzv. jednopotezni), koji mu omogućava puno brži izbačaj kako iz driblinga, tako i nakon hvatanja lopte. U tom smislu, braniti pick protiv Curryja postaje noćna mora, pogotovo visokim igračima.

No, osim Curryja (a najbolje se to vidi ovih dana kada je ozljeđen), GSW imaju još i mnoga oružja. Vjerojatno najveća nazovi-tajna njihovog uspjeha krije se u činjenici da imaju čak četvoricu igrača koji mogu gađati tricu preko 40 posto (a i čine to), a puknu prosječno po utakmici preko tri trice. To su redom Steph Curry, Klay Thompson, Harrison Barnes i Draymond Greene. Kada njima dodamo Igoudalu, Barbosu i Rusha, koji su također na trici preko 40 posto, dolazimo do brojke od čak sedam igrača koji su sposobni držati tu magičnu brojku kojom trica postaje najbolje oružje koje košarka nudi. Niti jedna druga ekipa u svojim redovima nema toliko dobrih tricaša, koji nisu samo niski, već i visoki igrači. U takvom sistemu, gdje se koriste i elementi slavnog 'triangle offensa', protivnik mora zatvarati često i četiri igrača na trici, a to otvara put prema unutra ili prodore Stepha Curryja.

Sistem koji igraju i način kako dolaze do svojih gotovo pa nevjerojatnih 114 poena po susretu statistički je samorazumljiv, ali ono što ih razdvaja od drugih je kadar igrača u kojem su gotovo svi osim Boguta i Ezelija sposobni gađati tricu na potrebnoj razini, a u isto vrijeme igraju za kolektiv. Također, u cijeloj priči jako pomaže prodornost Curryja te iznimno dobra tranzicijska igra.

Zašto ne dobivaju dovoljno ljubavi?

Nitko nikad nije ušao u novu godinu sa samo dva poraza. Nitko nikad nije došao do 20 utakmica bez poraza. Obje su stvari napravili Warriorsi i jedino što im se može ispriječiti na putu prema rekordu Chicago Bullsa je ozljeda Stepha Curryja, koja se i trenutačno pokazuje kao veliki problem. U posljednje tri utakmice nemaju čak niti toliko problema u napadu koliko u obrani i tu se vidi izostanak njihovog prvog igrača. Određeni porazi će se uvijek dogoditi, a jasno je i zašto. Kada je vaše prosječno očekivanje šuta za tricu na 42 posto, dogodit će se i cijele utakmice kada ćete biti za trećinu ili čak i više lošiji. To je zakon statistike. I upravo su se takve utakmice dogodile protiv Milwaukeeja i Dallasa, kada je trica Warriorsa bila ukupno na 28 posto. Bilo bi jako čudno kada se takve oscilacije ne bi dogodile na toliko velikom uzorku utakmica.

Čak i uz to, čudno je kako tu momčad i dalje malo tko percipira kao ekipu jednakovrijednu Jordanovim Bullsima, a razlog je vjerojatno u onome što smo navikli gledati i čemu smo se navikli diviti. Nitko u ekipi Warriorsa nema dominantnu fizičku prisutnost na terenu, nitko ne zakucava luda zakucavanja niti leti sa slobodnog bacanja do obruča. Oni su jednostavno iznimno dobro izbalansirana ekipa koje je uspjela optimizirati košarkaška pravila te udaljenost trice od koša i provode gotovo do savršenstva ono što im pravila nude. Vrh toga je Curry, koji je tako brendirao novi stil šuta (ali i kretanja te primanja lopte), kako bi u takvoj igri najviše došao do izržaja. Ali te stvari nisu ono čemu se prosječni navijač naviknuo diviti i to je vjerojatno srž cijelog problema. Warriorsi dominiraju racionalnošću svoje igre, a to nije nešto što prosječni fanovi vole. I zato nedostatak ljubavi...

Pa ipak, kada pogledamo da je takva ekipa sada po prvi put oformljena, da igraju doista 'atomsku košarsku' i da treba veseliti kako zapravo sprovode plan u djelo, onda su doista prava super-momčad današnjice, baš kao što je i Curry baš taj super-igrač današnjice! Uostalom, brojke govore...

Na portalu Tribina.hr - interaktivnom web communityju – sudjelujte u raspravi. Više informacija OVDJE.