Hinchada iliti bodrenje nešto je što nogomet čini većim od ostalih sportova. Nigdje nema energije kakva je na nogometnim stadionima, a nigdje taj aspekt nije izražen kao u Argentini.

Imaju oni ozbiljnih konurenata i na istoku Europe, u Africi i, naravno, na svom kontinentu; ali Argentinci su jednostavno posebni. Kada Argentinci krenu na dobru utakmicu oni i sve oko njih počne pulsirati. Pjesme su im takve, nonstop skaču, a mentalitet im je nenadmašan. Navijački gledano. Imaju i problema huliganske naravi, jasno, jer to je jednostavno svjetski raširen sociološki fenomen. Ali kada prilaze stadionu cijeli grad zna da su oni tu i da igra njihov klub.

Na samom stadionu redovno 'provjeravaju statiku', ponekad ostavljaju dojam da na nogama imaju federe, i pjevaju iz sveg glasa. Cijelo vrijeme. Latinska krv na posebnoj je razini povezana s nogometom, a neokrunjeni kraljevi navijačkog kontinenta je San Lorenzo. Papin klub koji je pretprošle sezone osvojio i prvu Copu Libertadores ima slabije i bolje sezone. Ali njegovi navijači ne. Njima je svaka vrhunska i njihova barra je uvijek puna.

Bacaju papire, bubnjaju, pale baklje, stroboskope, dimne kutije. Ne bacaju ih na teren ako će to nauditi klubu, osjećaju se sastavnim dijelom kluba koji podržavaju. Ispod teksta prilažemo samo jedan iz mora dokaza da je tim ljudima na tribinama istinski dobro. Uživaju na najjače. Time je žalosnije pratiti situaciju na europskim stadionima, a tu nismo nikakva (dapače) iznimka, gdje je 'sve zabranjeno' i gdje se stadioni polako ali sigurno pretvaraju u teatre

I u Južnoj Americi se možete mirno sjesti i pogledati utakmicu uz kokice. Svakom na izbor. Ali navijačka tribina im jednostavno blista, i svi koji žele istinsko dobro nogometu i sportu učinit će sve što je u njihovoj moći da dosegnu argentinski - ideal. U protivnom profit i nerazumijevanje će posve nadviti esenciju s tribine u kojoj se uz pravi pristup - jako uživa.