Niko Kovač nekoliko je stvari odradio vrlo dobro. Prepoznao je potrebnu pojačavanja bočnih pozicija, u situaciji gdje je bilo jasno kako će najveća prijetnja biti ona preko bokova, gdje se nalaze Hulk i Neymar, pojačani Danijem Alvesom i Marcelom. Stoga je bilo razumljivo da je Hrvatska taktički stajala gotovo u 4-4-2, koji je nalikovao onim starim 'talijanskim' formacijama, pomalo rigidno posloženim, kako bi uvijek obrambeni sustav imao garantirana dva igrača po strani, zapravo idealna protuigra protiv Hulka i Neymara.

Upravo zbog nekoliko dobrih pritisaka po strani, Luka Modrić i kompanija dobili su priliku nekoliko puta odlično iznijeti loptu i stvarati višak kada bi ih morali preuzeti brazilski braniči i tako ostaviti bilo Perišića, bilo Olića same na bokovima. Na taj je način Hrvatska stvorila nekoliko dobrih situacija, a to je bio i recept za prvi pogodak.

Što je onda pošlo po zlu?
Zapravo nije komplicirano! Brazil je jednostavno nastavio igrati kako je igrao, ali su poboljšali preciznost igre, te su dijagonalama 'krali' prostor Hrvatskoj obrani. Negdje jednostavno spone moraju popustiti protiv ekipe koja ima nekolicinu igrača sposobnih proći jedan na jedan, a ovoga je puta popustilo gdje se i očekivalo – kroz sredinu. No, nije pogodak pao jer su Brazilci iskonstruirali neku akciju, već zato što se u fazi obrambene transformacije nije išlo dovoljno agresivno na loptu. Neymar je to uspješno kaznio, ali druga polovica prvog poluvremena ostaje najgori period hrvatske reprezentacije.

Tko je bio čovjek odluke?
Naravno, sudac… Ali to je nešto na što Kovač i naši igrači nisu mogli utjecati. Što se Brazilaca tiče, bio je to njihov centralni ofenzivni vezni.

Iako su kako komentator utakmice, tako i mnogi ostali, stalno spominjali Neymara, čovjek odluke za Brazil, ne računajući suca, bio je Oscar. Inzistirajući na dupliranju bokova Kovač se (ispravno) kockao i tako ostavio ponešto više prostora u sredini, taman u koridoru gdje je često dolazio ofenzivni vezni igrač engleskog Chelsea. Iako igrajući za klub ima manje od jednog driblinga u prosjeku po utakmici, na ovoj ih je imao čak sedam, što dovoljno govori koliko je prostora i zamaha imao. Ali, treba ponoviti, bila je to opravdana kocka, jer otvoriti krila bilo bi još opasnije.

Ovako, Oscar je i tijekom lošijeg početka drugog poluvremena (barem što se njegove reprezentacije tiče) i dalje bio ključna karika i najopasnije igrač Selecaoa.

Što se moglo drugačije?
Formacijski gledano, nije se moglo puno toga bolje napraviti iz perspektive hrvatske reprezentacije, ali taktički je definitivno bilo pogrešaka. Dvije su se isticale; problem transformacije i predaje lopte kod započinjanja hrvatskih napada. Bilo je jasno da se brazilska igra koncipira na tome da se lopta osvoji vrlo brzo u slučaju gubitka, te da je pritisak bio jak, ali hrvatski vezni igrači, poglavito Kovačić i Perišić, morali su više sudjelovati kod izgradnje napada. Tijekom utakmice prečesto se dogodilo da sami stoperi nisu znali kamo bi s loptom, nisu je mogli iznositi zbog pritiska, a niti dobro predati jer vezni igrači nisu izborili dovoljno prostora svojim kretanjem.

Osim u prvih 20 minuta, kada je transformacija obrana-napad odlično funkcionirala, prije svega radi nekoliko sjajnih prodora Luke Modrića, ona kasnije više nije bila jako hrvatsko oružje. Dobar dio problema tu je i Jelavić, koji bi u idealnoj shemi bio igrač koji može primiti loptu u sredini i distribuirati je na bok, ali to od njega nismo vidjeli niti u jednom trenutku. To nije činio niti itko drugi, pa kada su Modrićevi prodori stali, stala je i transformacija igra prema naprijed.

Stoga, postali smo napadački sterilni... koliko god sudac bio pristran!