Postoji nekoliko vrsta straha. Netko se boji zmija, netko mraka, netko testa iz matematike, a netko kiše za vrijeme utakmice na Maksimiru. Taj strah od kiše na Maksimiru je jedinstven, sebi svojstven i iako nije najveći, u sebi nosi određenu dozu adrenalina koju drugi strahovi ne donose. Dogovorio sam se s prijateljem da se nađemo u 19 sati pred Maksimirom. Došao sam prerano pa sam vrijeme tratio šetnjom Maksimirskom ulicom. Za to sam vrijeme primijetio tek četvero ljudi koji se spremaju na utakmicu. Cijelom sam Maksimirskom molio Boga da bude milostiv i da nam ne pošalje kišu, vjerojatno sam molio i više nego u vrijeme božićnih i uskrsnih praznika. Molio sam, ali strah od kiše još je uvijek bio postojan jer je dva i pol sata prije utakmice počelo grmjeti. Ne, nisam od šećera, ali svakako da sam htio izbjeći kišu koja je padala tek četiri minute tijekom utakmice.

Našao sam se s prijateljem i atmosfera je već postajala navijačka. Majke i djeca s balonima, kapama, šalovima i majicama Dinama. Otišli smo do blagajni kupiti ulaznice i zatekli smo tamo već pomalo uobičajen maksimirski prizor. Naime, gospodin na blagajni do naše predao je svoju osobnu iskaznicu i blagajnica ga je valjda pronašla u tzv. "Dinamovom dosjeu". Ništa mu nisu pomogle rečenice kako mu je Dinamo sve na svijetu i kako ga voli više od vlastite žene (ova situacija može donekle objasniti i veliku stopu razvoda u Hrvatskoj). Osim kiše, bojali smo se i pogrdnih povika sa stadiona jer smo se sjetili situacije iz prošle sezone kada je na račun povika upućenih HNS-u i Mamiću cijela istočna tribina bila ispražnjena. Naravno, ne treba niti podsjetiti kako je u završnoj fazi prošlog prvenstva prekinut derbi protiv Hajduka zbog sličnih stvari. Da me ne biste krivo shvatili, moram reći kako sam jedan od brojnih potpisnika inicijative "Za naš Dinamo"! Jasno je da se ne slažemo s politikom kluba i HNS-a, ali platili smo svoje ulaznice i htjeli smo utakmicu odgledati u miru do kraja. Došli smo navijati za Dinamo, a ne protiv Saveza i funkcionera kluba!

Kontrole navijača prije ulaska na stadion nešto su o čemu su već napisane brojne balade. Pregledavaju Vas kao teroriste, sve džepove morate preokrenuti naopačke, pipkaju Vas po cijelom tijelu, ali to nije ništa novo, to je nastavak jednog postroženog sustava kontrole koji je počeo prije, čini mi se, nekih godinu dana. No kontrola je ipak bila zanimljiva! Zašto? Zato što su mene kontrolirali puno blaže jer im se sa svojih 1,67m, 18 godina i još uvijek sa dječačkim izrazom lica nisam učinio kao neki problematični tip. Ipak, imao sam i ja svojih problema:

•Ja: "Dobar dan"!
•Redar: "Dobar dan!"
•Ja: "Evo, u ovoj torbici imam novčanik, a ovoj futroli imam mobitel!"
•Redar: "Dobro, otvorite samo torbicu da vidim!

Krenem otvarati torbicu i nisam je ni otvorio do kraja, a redar kaže: "Što je ovo"? S kišobranom ne možete na stadion!" Nije bitno što sam u torbici mogao držati džepne nožiće, žilete i svakakve stvari s kojima sam mogao ozlijediti nekoga. Bitno da se on uhvatio kišobrana...

•Ja: "Kada ste prije nekog vremena postrožili kontrolu, Dinamo je na svojim službenim internetskim stranicama napisao: "U slučaju kiše navijači na stadion mogu ponijeti one male kišobrane bez špice, jedino su kišobrani sa špicom zabranjeni!"
•Redar: "Ostavite Vi kišobran u ovu kartonsku kutiju, i vratite se po njega nakon utakmice. Nažalost, takvi su propisi"!
Ne, nisu takvi propisi! Otišao sam do redarke koja je pregledavala ulaznice prije samog ulaska na tribinu i rekao sam joj kakva je situacija:
•Ja: "Ne žele me pustiti s kišobranom na stadion, a dobro znaju da su propisi takvi da se kišobran bez špice može unijeti na stadion!"
•Redarka: "Da istina je to, ali tko će se sada s njima natezati!" (vjerojatno si misli: "Ja sam žena, oni su muškarci.")
•Ja: "Sramota je da Vas na stadion bez krova, u danu kada su najavljeni lokalni pljuskovi ne puštaju na stadion s kišobranom!"

Završio sam razgovor i sjetio sam se da sam mogao reći sljedeće: "Nisam Vam ja ministar Bauk, ovdje Vam ja ne koristim kišobran kao oružje!" Sjeli smo na tribinu, a za pet minuta do nas je došao redar s mojim kišobranom. Da, pogriješili su, ali bitno je da smo na kraju sve izgladili. Dok smo nas dvojica čekali utakmicu i nešto razgovarali, prišla mi je jedna Litavka na lošem engleskom zamolila za ulaznicu jer je njen hobi skupljanje nogometnih ulaznica. Ona je sa svojom navijačkom grupom trebala na južnu tribinu, ali malo se izgubila.

Što je onda uslijedilo, pročitajte na našem portalu Tribina.hr, klikom OVDJE