'Ovo je ostvarenje mojih dječačkih snova, doista je neizmjerna radost koju osjećam, ali isto tako i velika odgovornost koju sa sobom nosi dužnost prvog trenera. U mladim danima bio sam jedan od navijača sa sjeverne tribine. Prije svega sam Dinamov navijač. Dakle prije nego što sam trener, ja sam navijač. Volim Dinamo odmalena, cijeli život sam tu, tata me doveo u ove prostorije kad sam imao četiri godine. I želio sam biti trener Dinama, nije mi bilo važno kad. Samo da budem', rekao je Igor Jovićević (46) u srijedu 22. travnja, kad je i službeno potvrđen kao novi trener Dinama.

Sad je pred Igorom Jovićevićem novi početak, trenerski se već potvrdio kao veliki talent, ali klupa Dinama za njega je životni izazov.

'Cijelo sam vrijeme bio usredotočen na proces usavršavanja, na učenje kroz utakmice, kroz stresne situacije uz koje postaješ i bolji čovjek... Želio sam biti spreman u slučaju da dođe prilika iz Dinama, želio sam biti spreman odgovoriti svim izazovima i zahtjevima', kaže Jovićević, a dok je vodio drugu momčad, odlično je surađivao s tadašnjim glavnim trenerom Nenadom Bjelicom:

'Čuli smo se i nakon njegova odlaska. Poštujem ga, naša je suradnja bila fenomenalna. Pratio sam svaku njegovu utakmicu, analizirao igru i to jednim dijelom prenosio na svoje igrače. Bili su nam parametar kako treba izgledati momčad. I moram reći da smo u tome i mi uspijevali.'

Kako će izgledati Dinamo pod njegovim vodstvom? Njegova je mlada momčad u medijima dobila simpatičan nadimak 'fakini'.

'Ma, mogu biti i fakini, mangupi, frajeri... Bitno je da imamo stil, da budemo prepoznatljivi. Kadar ovisi i o potražnji igrača na tržištu. Vidjet ćemo u suradnji sa sportskim sektorom, sa sportskim direktorom. Bilo bi dobro da momčad ostane na okupu, da bude što više igrača koji su bili tu i pod vodstvom trenera Bjelice. Pokušat ćemo nastaviti njegovim putem, ali na neki moj način, s nekim mojim idejama. Želim da igrači znaju da pred sobom imaju čovjeka, a ne samo trenera koji robuje taktici, da imaju iskrenog čovjeka koji ne krivuda, bitno je da imaju povjerenja u trenera. Ne treniram strogoću, to nije moj stil. Iako mi je momčad uvijek ispred pojedinca, ne smijemo zaboraviti da i svaki pojedinac ima svoj stav, svoja razmišljanja. Želim da u igri budemo prepoznatljivi, dominantni, da igramo na suparničkoj polovici, želim da smo agresivni kad izgubimo loptu, da se branimo imajući loptu... No možeš kontrolirati igru i bez lopte, dati suparniku, recimo, 60 posto posjeda pa uz čvrst, gust blok svejedno možeš pobijediti', otkriva dio planova Igor Jovićević.

Filmska životna i sportska priča Igora Jovićevića započela je prije tri desetljeća, kad su u nogometnim krugovima sina nekadašnje legende Dinama - nedavno prerano preminulog Čedomira Čede Jovićevića - treneri u mlađim kategorijama prepoznali kao do tada neviđenog talenta. Nažalost, tata Jovićević nikad neće vidjeti svog sina na klupi seniora Dinama, a to mu je bila velika želja...

'Emocije su pomiješane. Roditelji mi znače jako puno, gubitak tate ostavio je velikog traga, moram se suočiti s time, a sjećanje na njega nikad neće izblijedjeti. Ponosan sam na njega, na sve što je učinio u karijeri i na sve što je dao Dinamu u tih 10 godina. A igrao je praktički bez pauze, bez ozljeda. Jedina je stanka bila kad je morao odslužiti vojni rok. On je moj heroj, moj idol, uvijek mi je bio parametar kako se treba ponašati i koji su putovi uspjeha', kazao je Igor Jovićević kad je imenovan trenerom Dinama.

A njegova priča je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća išla tako daleko da je u jednom trenutku čak i sam Zvonimir Boban zaključio kako je baš Igor Jovićević taj koji će naslijediti njegovu desetku u Dinamu i hrvatskoj reprezentaciji.

'Igor je u ovim godinama bolji nego što sam ja bio', govorio je Boban za tada 17-godišnjeg Igora Jovićevića, igrača koji je s ponosom i više nego opravdano nosio dres s brojem 10 na leđima.

Nažalost, te 1991. godine Hrvatska je doživjela brutalnu srpsku agresiju, rat je praktički već započeo, a Igor Jovićević je dobio ponudu koja se ne odbija. Imao je 17 godina i 10 mjeseci kad ga je u ljeto 1991. godine poznati hrvatski nogometni menadžer Predrag Naletilić 'prodao' Real Madridu.

'Propast' u Realu i teška ozljeda koja mu je usmjerila karijeru u krivom pravcu

'Sve je krenulo sa 17 godina, bio sam s Dinamom na turniru u Veroni. Real je odsjeo u istom hotelu i na ulazu sam sreo Radomira Antića. Pozvali su me u Madrid na probu, a ja sam u dvije utakmice zabio pet golova i ugovor je bio na stolu', prisjetio se Igor Jovićević te je tako postao prvi Hrvat u 'kraljevskom klubu' i nastavio:

'Vicente del Bosque tada je bio direktor omladinske škole. Pružio sam mu ruku, a on mi je rekao: ‘Ti si na mom popisu već dvije godine! Dobro došao.''

Mladu (drugu) momčad Reala tada je vodio Rafa Benitez, a uz Jovićevića su tih godina tamo bili Raul, Guti, Urzaiz, Esnaider... Bilo je to u isto vrijeme ostvarenje jednog i propast drugog sna...

'Osjećaji su mi bili pomiješani - s jedne sam strane dobio ugovor Reala, ali to je istodobno značilo da neću ostvariti dječački san i igrati za Dinamovu prvu momčad! Odlučio sam otići u Madrid pa, iako će me uvijek proganjati to neigranje za Dinamo, nakon svega ne žalim za tom odlukom i uvijek pokušavam pozitivno gledati na sve', nakon toliko vremena promišlja Jovićević.

Pa ipak, bio je u Realu, ali nikad nije zaigrao za prvu momčad. Razlog?

'Vjerovao sam da je to normalan put do prvog sastava, mislio sam da vrijeme radi za mene. Tri godine bio sam u B momčadi, ali za prvu momčad nisam odigrao ni sekunde u službenim utakmicama, samo sam nastupio u nekim prijateljskim susretima', prisjetio se Jovićević i nastavio:

'Tek sam poslije doznao da sam u ugovoru imao klauzulu da mi klub mora isplatiti 1,8 milijuna dolara odigram li ijednu minutu za prvu momčad! Da sam to znao, izbacio bih tu klauzulu i onda bih sigurno dobio šansu poput igrača koji su sa mnom igrali u B momčadi i napravili velike karijere.'

No nesrećama tu nije bio kraj. Mislili ste da ne može biti gore? Varate se, jer sudbina se s Igorom Jovićevićem - barem kao nogometašem - odlučila okrutno poigrati.

'Igrao sam za mladu reprezentaciju 1995. godine u Kijevu protiv Ukrajine. U momčadi su tada uz mene bili Butina, Rapaić, Vugrinec... A meni u 13. minuti odu ligamenti. Nisam mogao stajati tri godine. Prošao sam pakao', započinje onaj tužniji dio životne priče Igor Jovićević i nastavlja:

'Liječio sam se dvije i pol godine, imao sam tri operacije. Real mi je ponudio produženje ugovora, ali sam to odbio jer nisam bio zadovoljan liječenjem. Prošao sam preglede kod milijun liječnika, ali na teren me vratio dr. Hrvoje Šojat, vrhunski ortoped u bolnici na Svetom Duhu! Beskrajno sam mu zahvalan...'

Prošao je 'pola svijeta', pa onda Brazilce 'učio' nogometu

I tako se mladenački san Igora Jovićevića počeo urušavati kao kula od karata, nije zaigrao za prvu momčad Dinama, nije mu to uspjelo ni u madridskom Realu, a teška ga je ozljeda izbacila iz svih kombinacija u hrvatskoj reprezentaciji. Karijera mu je zbog preduge pauze očekivano krenula nizbrdo...

'Izgubio sam motoričke sposobnosti, osjećaj za prostor... Vratio sam se u Hrvatsku i igrao u Zagrebu, pa sam otišao u Japan, u Yokohama Marinos. Potom sam u Brazilu igrao za Guarani...', reda svoje egzotične nogometne destinacije Igor Jovićević. No otići igrati nogomet u Brazil - to je kao da Eskimima prodajete frižidere ili, recimo, beduinima pijesak.

'Igrao sam s Maurom Silvom, Juliom Cesarom, Carecom... Da bi te prihvatili u Brazilu, moraš biti drugačiji. Svi znaju driblati, dodavati petom. Ja sam ih impresionirao udarcima iz daljine. Bili su oduševljeni', prisjetio se Jovićević epizode u Brazilu te nastavio:

'Onda sam se još jednom vratio u Zagreb te u francuski Metz, potom u kineski Shenyang Dongjin, odakle sam došao u Ukrajinu, u Karpaty iz Lavova. Karijeru sam završio u kineskom Zhuhaiju, a ondje su mi opet, 2004. godine, pukli križni ligamenti i bilo je gotovo s nogometom', prepričava Igor Jovićević svoj životni i nogometni put.

Snovi s početka priče odavno su mu se rasplinuli, ali 1997. godine bio je blizu da zaigra za Dinamo, tako blizu...

'Čekao sam dogovor s tadašnjim sportskim direktorom Ivanom Bedijem', prisjetio se Igor i tužno zaključio:

'Nismo se dogovorili... To je sudbina. Izgleda da mi nikada nije bilo suđeno da igram za svoj klub.'

Od nogometa se 'liječio' u svom koktel-baru, a novu je priliku dobio u Ukrajini

Godina 2004., nakon završetka karijere zbog puknuća križnih ligamenata, bila je velika životna prekretnica za njega.

'Psihički više nisam mogao izdržati, stao sam s 32 godine. Shvatio sam da mi nije suđena velika karijera, otvorio sam koktel-bar u Marbelli...', iskren je Jovićević. Tako je završio karijeru, a da nije zaigrao ni za Dinamo, ni za Real Madrid, ni za hrvatsku reprezentaciju. Svaki je put bio 'korak do', ali mu je - igrom sudbine - san izmicao zbog nevjerojatnih pehova.

Nogomet se tada činio tako dalekim, a ugostiteljstvo mu je neko vrijeme pružalo dovoljno zadovoljstva. Trajalo je to gotovo cijelo jedno desetljeće, a za to vrijeme Igor je marljivo polagao ispite na trenerskoj akademiji. I onda mu se otvorilo.

'Krajem 2010. godine nazvao me predsjednik Karpatyja Petro Petrovič Diminskij i ponudio mi je funkciju sportskog direktora, a očito sam ostavio dobar dojam kao igrač. Prihvatio sam izazov jer nakon reorganizacije ostali smo bez gotovo svih trenera pa mi je predsjednik dao da organiziram kompletnu struku u klubu! Na noge sam prvo postavio momčad do 19 godina, potom sam preuzeo sastav do 21. godine, a 2014. godine postao sam trener prve momčadi', prisjetio se trenerskih početaka Igor Jovićević, a još je u Ukrajini započeo školovanje za Uefinu PRO-licencu. Ispit je polagao s jednim od najboljih svjetskih napadača i aktualnim ukrajinskim izbornikom Andrijem Ševčenkom!

'Morali smo, na temelju loših i dobrih strana PSG-a, pripremiti igru Barce. Ševčenko i ja bili smo na terenu, obojica smo imala zviždaljku, ali je on cijelo vrijeme zviždao i svi su slušali njega. Ispalo je kao da sam pomoćni trener. A bio nam je zajednički ispit', kaže Jovićević i dodaje:

'Kad smo položili, pljeskalo nam je 300 ljudi iz Uefe. Kakav je Ševčenko bio učenik? A reći ću da nije baš učio iz skripta i bilježnica, uvijek bi nešto improvizirao. Rekao mi je da mu je trenerski uzor bio Valerij Lobanovski, kasnije Ancelotti i Mourinho. Njih trojica su ga definirala kao trenera. Zajedno smo učili šest semestara. Izlazili smo na večere, išli na utakmice, druženja...'

Nakon Ukrajine Igor Jovićević je u sezoni 2016./2017. vodio slovensko Celje, a onda je stigao toliko željeni poziv.

'Jednog ću se dana sigurno vratiti u Hrvatsku. A Dinamo? Eh... Pa tko normalan ne bi volio biti trener Dinama? A moj je motiv dvostruko veći nego kod ostalih. Naime, ako već nisam mogao u Dinamu uspjeti kao nogometaš, onda se nadam da ću uspjeti kao trener! Sanjam o danu kad ću sjesti na maksimirsku klupu', rekao je Jovićević u razgovoru za Večernji list još 2015. godine.

San mu se ostvario - 2017. godine dobio je priliku raditi u omladinskom pogonu Dinama! Preuzeo je za početak drugu momčad, pa onda U-23, a od ljeta 2018. na klupi je U-19 momčadi.

Povratak na Maksimir, jer prva se ljubav ne zaboravlja...

Vratio se 2017. godine u svoj grad i u svoj klub. Vodio je Dinamove juniore i mladu momčad srčano, borbeno i hrabro kroz svaku utakmicu, kroz svaki izazov, u svakoj pobjedi, ali i neuspjehu. Ostvario je brojne lijepe pobjede i značajne uspjehe te je sa svojim igračima, ''zagrebačkim fakinima'', u momčadi, među navijačima i u Zagrebu stvorio poseban nogometni duh.

'Na poziv Dinama nisam mogao ostati imun. Želio sam još jednom osjetiti Dinamo. Kada već nisam kao igrač, želio sam kao trener jednom izaći pred Boyse i osjetiti tu dinamovštinu koja mi kola žilama. I danas uživam u ovome što radim, obožavam djecu i svoj prostor za napredak vidim u energiji koja me pokreće iz dana u dan, u tim momcima s kojima radimo, napredujemo i pokušavamo pratiti korak prve momčadi', otkriva Jovićević, a sa svojim izabranicima ove sezone napravio je pravo čudo. Mali su 'modri' stigli do četvrtfinala Lige prvaka. Na tom su putu nanizali vršnjake Viitorula, Astane, moskovskog Lokomotiva i Liverpoola, a onda ih je u četvrtfinalu zaustavio Chelsea.

'Ostaje žal što se lijepa priča završila na tužan način. Moram biti ponosan na dečke, u globalu smo odigrali kvalitetnu utakmicu. Disciplinirano i pametno usmjerili smo je tamo gdje nam je odgovaralo. Primili smo gol iz dva prekida. To je možda bio prevelik psihološki udarac da bismo preokrenuli rezultat u našu korist u raspucavanju. Moramo izvući pouku iz ovoga, dignuti glave i biti ponosni jer ćemo određeno vrijeme s pozitivnim stavom gledati na sve ovo što se događalo do danas', realan je bio Igor Jovićević na kraju ovosezonskog europskog puta juniora Dinama.

Još je ranije progovorio o novim naraštajima nogometaša, problemima s kojima se susreće u svakodnevnom radu.

'S obzirom na to da sam prošao sve i svašta, mogu lakše osjetiti igrača. Vremena se, jasno, mijenjaju, današnji su klinci po mentalitetu i kućnom odgoju drugačiji, a i sama predanost tome pozivu nije jednaka. Svi smo se počeli baviti nogometom iz strasti i ljubavi, no danas je on postao biznis i to ga mijenja, a u suštini mora postojati ona dječačka ljubav. Kada vidiš Messija, on i danas nosi svoj dječački osmijeh. To znači budan sanjati, to je energija koja je nukleus svega', kaže Jovićević i nastavlja:

'Neću uljepšavati: mislim da su danas roditelji problem. Jer prije je klincima nogomet bio hobi i ljubav, iz čega se stvarala karijera. Danas je u startu sve - posao. A to nije dobro. Ambicijama se guše igrači, ne da im se prostor za napredak. A to su mladići koji se tek formiraju i prvotno se nogometa moraju igrati. Tek potom od njega i živjeti. Stoga su potrebne određene vještine da ih polako usmjeravaš, ne preskačući stepenice...'

Za kraj, sam Igor Jovićević trener priznao je kako se kod njega danas Igor Jovićević igrač, klasična 'desetka', ne bi dobro proveo u momčadi...

'Sve je manje takvih nogometaša! Ni ja ih ne volim! Možda vam to zvuči nevjerojatno, ali doista je tako. Imao sam ih nekoliko u dvije i pol godine trenerskog iskustva u Ukrajini, ali sve sam ih odbacio! Takav nogomet, takvi tipovi igrača, danas ne prolaze! Sad se nogomet drukčije igra, a meni je kao treneru najvažnija reakcija igrača u prvom trenutku nakon izgubljene lopte. Igrač mora biti taktički inteligentan i spreman do maksimuma - danas je karakter važniji od vještine', iskreno kaže Igor Jovićević i zaključuje:

'Otkako sam postao trener, mrzim 'desetke'. Mislim da 'desetke' odumiru jer igra evoluira u oba pravca. Danas više volim ‘osmice’. I, zapravo, mislim da u mojoj momčadi danas ne bi bilo mjesta za Jovićevića igrača...'

A kako je Igor Jovićević do prije samo nekoliko tjedana razmišljao o sebi kao o treneru Dinama. Onog 'pravog', 'velikog'?

'Jako sam sretan što prvoj momčadi ide sjajno i svi smo uz njih. A što se tiče budućnosti i klupe A momčadi, citirat ću Rafu Beniteza koji mi je bio trener u Realu: 'Ako treba čekati 20 godina, vrijedit će!'

I vrijedilo je! Igor Jovićević je više nego bilo tko drugi zaslužio priliku na klupi Dinama. Kao nasljednika Nenada Bjelice čeka ga puno posla, prije svega na njegovim je leđima izgradnja momčadi nekog novog Dinama, a u tome će mu pomoći novi stručni stožer - pomoćni treneri Damir Krznar i Alen Peternac, trener golmana Sandro Žufić, kondicijski treneri Ivan Štefanić i Stipe Marina, analitičar Vedran Attias te menadžer tima Marko Kuže.

Sad je 'na štihu' napokon Igor Jovićević, kojeg su već - zbog prepoznatljivog imidža s kapom na glavi - prozvali i hrvatskim Jürgenom Kloppom. Nekako smo uvjereni da bi Jovićević mogao 'prešišati' i samog Kloppa, kamo sreće da njegov Dinamo u skoroj budućnosti pregazi Kloppov Liverpool.