Kako zamišljate posao nogometnog skauta? Je li to neki prekaljeni majstor prerušavanja s šiltericom i vjetrovkom koji sjedi sam negdje na polupraznoj tribini i svako malo nešto črčka u svoj blokić? Da, ima još uvijek i onih koji takvo nešto barem ponekad rade, ali veliku većinu ovog posla danas obavljaju geekovi koji po cijele dane ili noći sjede pred računalom, buljeći u tablice, grafove, dijagrame i video snimke. Neki od njih nikad ni ne odlaze na utakmice, jer nemaju zašto.

Današnje skautiranje teško se može zamisliti bez glomaznih globalnih bazi podataka, online servisa koji omogućuju pregledavanje video zapisa i izravni kontakt među klubovima, agentima i skautima, kao ni bez tvrtki specijaliziranih za statističku analizu.

Najjači 'igrač' u priči je Wyscout, tvrtka čiju online platformu koristi 300-tinjak klubova (što na redovitoj, što na povremenoj bazi). Na njoj se može naći baza s informacijama, statistikama i video zapisima 200.000 igrača iz cijelog svijeta. Pristup se, naravno, naplaćuje, ali Wyscout poslije toga nema nikakvih potraživanja od korisnika niti uzima bilo kakav postotak od transfera koji se dogode preko njegovog servisa. Korisnici se okupljaju na forumima prije svakog prijelaznog roka: na posljednji takav event, održan u prosincu na stadionu Emirates, došli su predstavnici 118 klubova, nebrojeni agenti i drugi ljudi raznih profila čiji je posao na ovaj ili onaj način vezan uz nogomet.

Na Wyscoutu se, primjerice, mogu pogledati snimke utakmica u kojima su nastupili igrači za koje se zanimate ili ste negdje nešto pročitali ili načuli o njima. Posebno je to korisno za igrače iz manjih liga koji nisu još toliko poznati najširoj javnosti, ali i za manje bogate klubove koji si ne mogu priuštiti da šalju svoje ljude preko pola kontinenta ili planeta samo kako bi pogledali lokalne talente. Pazite, u bazi je 200.000 igrača – da biste dobili neki pojam što to znači, recimo da u MAXtv Prvoj ligi ima nekih 300-tinjak nogometaša pod ugovorom...

Zato je smiješno kad se domaći mediji s udivljenjem odnose prema izjavama predstavnika Parme ili Lazija, koji kažu da su pogledali gotovo sve utakmice Josipa Radoševića. Pa naravno da jesu – ali ne zato što su na svaku slali špijuna da ih mobitelom snima, nego zato što su pretplaćeni na Wyscout.

Ali to je samo početak. Postoje i tvrtke kao što su OptaPro i Prozone, koje skupljaju detaljne podatke i statistike o igračima i nude ih klijentima. Količina tih podataka je ogromna i raste kako se povećava natjecateljski i financijski ulog. Igračima oko kojih se pletu glasine o multimilijunskim transferima prati se svaki pokret razložen na desetinke sekundi, a svaki dodir s loptom je na neki način kodiran u jednu od 2.000 kategorija. Dodavanje nije samo dodavanje: analitičar će zabilježiti i kuda je otišlo, je li lopta bila snažno udarena ili plasirana, dana u for ili u noge, kojom nogom je upućena, na koju stranu itd.

Takve informacije uvelike pomažu ne samo pri procjeni kvaliteta i dosega potencijalnih pojačanja, nego također i sposobnosti pojedinih igrača suparničke, ali i vlastite momčadi. Treneri mogu točno doznati na koje detalje kod centarfora sljedećeg suparnika u ligi moraju obratiti posebnu pozornost, kao i to na čemu konkretno bi njegov branič morao poraditi. Ono što laičkom oku možda izgleda kao instinktivni i nepredvidivi potez genijalca, često je već primjećeni i razrađeni obrazac.

No sirovi su podaci gotovo potpuno bezvrijedni ako nisu popraćeni kvalitetnom analizom i interpretacijom. Primjerice, brojke o pretrčanim kilometrima ili postotku točnih dodavanja mogu biti važni koliko i boja dresova ili astrološki znakovi igrača ako nisu stavljeni u kontekst. Gdje, kada i zašto se trči; kome, kako i na kojem dijelu terena netko dodaje nekome – to je ono zaista važno što današnja statistika može otkriti, ali toga mnogi koji prate nogomet često nisu svjesni, jer statistike koje možemo vidjeti u televizijskim prijenosima ili kasnijim izvješćima s utakmica samo su vrh ledenog brijega.

Neki klubovi kupuju samo sirove podatke, a zatim ih njihov vlastiti tim školovanih analitičara obrađuje i interpretira, tražeći konkretne obrasce i algoritme koji se ne mogu vidjeti golim okom. Takav je slučaj, primjerice, s Manchester Cityjem, koji je vjerojatno najdalje odmakao u ovom pogledu.

Drugi opet koriste 'vanjske' analitičare kao prvi korak u procesu selekcije. Trener će, recimo, kazati kakav tip igrača mu je potreban, a za uzvrat će dobiti popis nogometaša koji odgovaraju zadanim karakteristikama: bez obzira igrali oni u klubu iz susjednog grada ili u drugoj ligi neke strane zemlje. Kako kaže John Coulson, šef odjela profesionalnih nogometnih usluga u tvrtki OptaPro: 'Nijedan klub neće dovesti igrača samo na osnovu statističkih podataka, ali ono što mi nudimo je prečica do popisa s kojega će izabrati onoga koji mu najviše odgovara ili kojega može dovesti'.

Ove statistike i dalje su samo nadopuna u sustavu skautiranja, koji je kod najvećih klubova organiziran na piramidalnoj razini. Primjerice, kod Arsenala to izgleda ovako: na vrhu je Arsene Wenger, a ispod njega dugogodišnji šef skautinga Steve Rowley; slijede takozvani 'superskauti' koji su 'šefovi' za nekoliko područja, odnosno zemalja ili čak kontinenata; ispod njih su još slojevi drugih skauta koji pokrivaju svaku zemlju na svijetu, u najmanju ruku barem preko Wyscouta.

U praksi to izgleda otprilike ovako: skaut 'najnižeg ranga' pogledat će video snimke na stotine igrača iz svojeg područja, kontaktirat će osobe od povjerenja iz svoje neformalne mreže suradnika u tim zemljema koji mu mogu reći nešto više o pojedinom igraču, a zatim će podnijeti izvješće svom nadređenom. Taj će se željeti uvjeriti vlastitim očima, a usto će vjerojatno i zatražiti analizu igračevih statističkih podataka; kad određeni igrač i nakon toga ostane 'u igri', možda će ga neki od 'superskauta' doći uživo pogledati i dodatno se raspitati o njemu. Tek kad klub bude najozbiljnije razmišljao o tome da potpiše pojedinog igrača, gledat će ga šef skautinga i trener – s time da su neki treneri, poput baš Wengera, takvi fanatici da traže da im se dostavljaju izvješća i iz 'najdubljih' razina skautske piramide.

Onda su tu još oni koji vrebaju najmlađe lokalne talente, za što je još uvijek nužno otići osobno na igralište i registrirati dječaka kako bi ga se 'ubacilo u sustav' – jer tržište je toliko kompetitivno da svi najveći klubovi još uvijek sanjaju kako će u nekom parku otkriti 9-godišnjaka koji 'drugačije udara loptu'. Osim toga, svi žele – ako je to ikako moguće – dovesti igrača dok je još maloljetan, kako bi po postojećim propisima bio tretiran kao jedan iz njihove vlastite škole...

Još uvijek se čudite kad, recimo, Udinese za ozbiljan novac (ukupno 2,5 milijuna eura!) dovede 'tamo neke' Bubnjića i Mlinara? Ili kad za 15-godišnjaka poput Cibalijinog Marka Dabre čujete tek kad se za njega zainteresira Juve?

Nemojte. U većini slučajeva skaute nećete moći vidjeti i prepoznati na tribinama, ali to ne znači da oni nisu vidjeli isto što i vi – pa i puno više od toga.