Već i sama riječ placebo, što na latinskom znači 'ono što pruža zadovoljstvo', ukazuje na to da je ta vrsta lijeka više 'namijenjena da ugodi pacijentu nego da izliječi', kako je i definiran još 1811. godine u Hopperovom Medicinskom rječniku (prema nekim izvorima izvorna je definicija još tri godine starija). Njegova je upotreba bila raširena u medicini do 20. stoljeća, a često se smatrala nužnom.

Placebo je lijek koji to zapravo nije – sredstvo bez ikakvog važnog kemijskog svojstva koje djeluje zahvaljujući vjerovanju pacijenta da je dobio pravu terapiju. Unatoč tome, učinkovit je u oko 30 posto slučajeva, čak i kada se radi o temeljito testiranim lijekovima. Ova je činjenica 1955. rezultirala objavljivanjem izvješća pod nazivom 'Moćni placebo', u kojem je H. K. Beecher pokazao da čak 32 posto pacijenata pozitivno reagira na lažni lijek. U nekim studijama učinkovitost placeba kod određenih bolesti porasla je na čak 62 posto kada ga je liječnik davao pacijentima s posebnom brigom i pažnjom, no s druge strane, efekt nestaje kada su pacijenti upozoreni da lijek nije djelotvoran. Pokazalo se da uz odgovarajuće uvjerenje kava bez kofeina može imati razbuđujući efekt te da alkoholni placebo može izazvati pijanstvo. Slično, placebo pilule uz odgovarajuće informacije liječnika smanjuju, odnosno povećavaju krvni tlak, a pokazalo se da lažne injekcije imaju još snažniji učinak. Međutim, istraživanja su također utvrdila da placebo ne djeluje na svakoga, već samo na oko 35 posto pacijenata. Taj postotak varira od bolesti do bolesti, od nula do gotovo sto posto, a najveći je u liječenju depresije.

Iako mehanizam njegova djelovanja još uvijek nije potpuno razjašnjen, snimanje mozga magnetskom rezonancom otkriva da uvjerenje da je lijek učinkovit djeluje na razine kemijskih prijenosnika poruka i hormona stresa koji signaliziraju bol, odnosno zadovoljstvo.

Mnogi su liječnici priznali da koriste taj efekt, a stručnjak za artritis, dr. Thomas Schnitzer sa Sveučilišta Northwestern rekao je da 'liječnici ne bi bili tako uspješni da nema placebo efekta'.

Unatoč tome, većina znanstvenika slaže se s američkim liječnikom Richardom Cabotom koji je izjavio da 'još nije pronašao nijedan slučaj u kojem laž nije nanijela više štete nego učinila dobra'. Kritičari ističu da je neetično prepisivati terapije koje ne djeluju, osobito kada za neko stanje postoje provjerene metode, te da tvrdnje da je placebo pravi lijek dugoročno štete odnosu pacijenta i liječnika. Osim toga, upotreba placeba može odgoditi pravu dijagnozu i odgovarajuće liječenje teških medicinskih stanja.

Dr. Marušić: Laž ne smije biti medicinska praksa

Zamolili smo uglednog hrvatskog znanstvenika, dekana Medicinskog fakulteta u Splitu, dr. sc. Matka Marušića da za tportal kaže što misli o liječenju placebom.

'Često se tvrdi da se komplementarna i alternativna medicina (CAM) može upotrijebiti kao placebo, napose kad 'uobičajena' medicina u određenom slučaju postane nemoćna. Protiv tog uvjerenja postoji barem pet važnih argumenata.

a) Pitanje je kad se može reći da medicina stvarno ništa više ne može učiniti. To se ne smije pomiješati (kao što se često čini) s neizbježnošću obolijevanja, starenja i smrti.

b) Primjena CAM-a uvijek u nekoj mjeri odvraća bolesnika od znanstveno utemeljenih postupaka liječenja, napose kad su oni neugodni.

c) Iako ga neki jako zastupaju, placebo učinak ne može se koristiti u liječenju. Njegovi su učinci jako varijabilni i odnose se na bolesnikove subjektivne simptome, a ne na patofiziologiju bolesti.

d) Upotreba placeba uvijek zahtijeva da se bolesniku laže, a to je za medicinu neprihvatljivo. Laganje je također tehnički neizvedivo, napose u vrijeme medicine zasnovane na dokazima i zbog toga što bolesnici mogu na internetu naći informacije jednako lako kao i liječnici. Pravilo upućenog pristanka, odnosno bolesnikova prava da zna koji mu oblici liječenja stoje na raspolaganju, potpuno isključuje laž iz odnosa liječnika i bolesnika.

Primjerice, da se kojim slučajem placebo pokaže učinkovitim i posljedično se uvrsti u popis znanstveno prihvaćenih postupaka liječenja, bi li laž postala rutinski medicinski postupak?

e) Budući da placebo može biti učinkovit samo u dijela bolesnika s danom bolešću, njegova bi primjena dovela do toga da svi oni bolesnici u kojih on ne djeluje ostanu neliječeni, tj. - prime samo placebo. Primjerice, ako je placebo učinkovit u 30 posto bolesnika s umjerenom hipertenzijom, tada bi sve takve bolesnike trebalo ostaviti bez učinkovitoga lijeka, odnosno da bi njih 30 posto reagiralo na placebo, 70 posto bi ih trebalo ostaviti neliječenima. (Uočite da ne možemo unaprijed znati u kojih će bolesnika placebo biti učinkovit.)', ističe dr. sc. Matko Marušić.