Što je najvažnije, novo bi gorivo, osim gospodarskih imalo i ekološke prednosti. Budući da biljke apsorbiraju ugljični dioksid, SAD bi u narednih nekoliko desetljeća mogao smanjiti svoju emisiju stakleničkih plinova za oko 50 posto. Osim toga novo bi se sintetičko gorivo moglo koristiti u klasičnim motorima - ne bi se moralo miješati poput dostupnih biogoriva čiji se etanol miješa s benzinom, niti bi se motori morali prilagođavati.

Profesor kemijskog i biološkog inženjeringa Christodoulos Floudas i njegov tim u proteklih su nekoliko godina analizirali različite scenarije u kojima bi SAD mogao svoja vozila pogoniti sintetičkim gorivima umjesto naftnim derivatima.

'Cilj je istovremeno proizvesti dovoljno goriva i smanjiti emisije CO2 ili drugih stakleničkih plinova za 50 posto', rekao je Floudas i dodao: 'Pitanje je ne samo može li se to učiniti nego i postoji li mogućnost da se to izvede na ekonomski isplativ način. Odgovor je potvrdan u oba slučaja.'

No prema autorima ovaj cilj nije moguće ni brzo ni lako ostvariti. U realnom pristupu u kojem bi se plan provodio postupno SAD-u bi trebalo 30 do 40 godina za potpuni prelazak na sintetičko gorivo. Projekt također neće biti jeftin – stajat će oko 1.100 milijardi dolara.

Floudasov suradnik Vern Weekman ističe da američke službe koje se bave planiranjem energetske strategije, od ministarstva energetike, preko ministarstva okoliša do ministarstva obrane trebaju dobro promisliti o ovoj mogućnosti jer cijene nafte sve više rastu dok tehnologija proizvodnje sintetičkog goriva pojeftinjuje tako da sintetička goriva već sada mogu biti isplativa. SAD jednu trećinu nafte troši na transport, a uvozi oko 45 posto od ukupne potrošnje.

Zanimljivo je da je tehnika koja bi se u ovoj proizvodnji koristila stvorena u Njemačkoj još 1920-ih, a naziva se Fischer-Tropschov proces. Njena kemija je složena no u suštini ugljik i vodik iz bilja povezuju se u složene spojeve slične benzinu i dizelu. Biljni materijali zagrijavaju se na temperaturu između 1.000 i 1.300 stupnjeva Celzijevih i pretvaraju se u plin. Potom se Fischer-Tropschovim procesom plin pretvara u lance ugljikovodika. Ovi lanci dalje se procesuiraju uz pomoć katalizatora poput nikla ili željeza, a konačni proizvodi su goriva, voskovi i lubrikanti koji se inače dobivaju iz nafte. Tijekom godina inženjeri su usavršili izvorni Fischer-Tropschov proces i povećali njegovu učinkovitost. Međutim, niske cijene nafte u kombinaciji s visokim troškovima gradnje novih centrala odgodile su primjenu ove tehnologije.

Tim s Princetona smatra da bi SAD trebao izgraditi 130 tvornica sintetičkog goriva širom zemlje - devet malih, 47 srednjih i 47 velikih. Većina bi bila smještena u središnjem i jugoistočnom dijelu države, u blizini prirodnih izvora materijala, a najveći proizvođači bili bi Kansas i Texas. Najskuplji dio projekta bila bi gradnja tvornica – njezin udio u cijeni barela sintetičkog goriva bio bi oko 83,58 dolara. Troškovi bi se mogli smanjiti kada bi se ono proizvodilo samo iz ugljena i prirodnog plina, bez biomase, međutim, tada ne bi bilo ekoloških dobrobiti. Sintetičko gorivo također bi imalo manje teških metala i sumpora od naftnih derivata.

'Sada je prilika da stvorimo novo gospodarstvo', rekao je Floudas i upozorio: 'SAD uvozi vrlo velike količine nafte. Koja je cijena toga? Koje druge izvore imamo? I što možemo poduzeti?'