Svoj akademski put započeo je 2008. upisavši jednopredmetni studij filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kroz taj valovit niz godina, kaže, interes za bavljenjem, zapravo življenjem – kako ističe – te humanističke discipline rastao je, dograđivao i širio se.

Teme u kojima pronašao 'istraživačka utočišta i oaze' gravitiraju između bioetike, filozofije, psihologije, filozofskog savjetovanja, fenomenologije, hrvatske filozofije i filozofije kulture. 'Nastojim ih povezivati na što koherentniji način, usmjeravajući djelovanje na društveni okvir zbivanja uz konkretan društveni utjecaj i učinak', kaže nam Janeš, s kojim smo pretresli nekoliko tema.

Za početak, pojasnite nam što je to bioetika, što sve podrazumijeva te kakav napredak i u kojim područjima donosi? Zašto je važna?

Sažeto iskazano – bioetika je orijentacijska disciplina koja predstavlja interdisciplinarno polje susreta raznih perspektiva s ciljem istraživanja i djelovanja na polju zaštite života u njegovim raznobojnim modusima i pojavnostima. U kontekstu znanosti bioetika najveći doprinos donosi upravo na planu mostovnog povezivanja disciplina i perspektiva, čime se dobiva nadopunjujuća snaga aktivnog djelokruga, uz dužnost zaštite života i životnosti.

Također usmjerava prijeko potreban fokus na višeslojan integrativni pristup fenomenu života, uvažavajući podjednako biološku, kulturološku i duhovnu dimenziju života te promičući orijentacijsko mišljenje i integrativno djelovanje. To je napose važno u doba nikad izraženije tehnikalizacije i digitalizacije životnih obrazaca, pri čemu cjelovitost pojma života često također biva mehanizirana i zanemarena. Upravo na tom planu itekako je bitna bioetička orijentacija.

Bioetika, nadalje, donosi potencijalni napredak u svim područjima znanosti, a tematski horizonti u kojima pronalazim bioetičke istraživačke interese su mentalno zdravlje i ekološke teme. Nastojim ih povezivati organizirajući razne događaje i inicijative vezane uz dolaženje do konkretnih rješenja. Na dotičnim stupovima podiže se i spomenuti poslijediplomski specijalistički studij Zaštita mentalnog zdravlja u zajednici, a kao posljedica dugogodišnjeg projekta Međunarodnog transdisciplinarnog simpozija 'Bioetika i aporije psihe'.

Voditelj ste Centra za bioetiku na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. Što sve Centar obuhvaća i daje studentima, koja znanja, te što ih pritom najviše zanima?

Vrijedi napomenuti da je Centar za bioetiku Fakulteta filozofije i religijskih znanosti osnovao davne 1987. godine pokojni pater Pozaić, pomoćni biskup zagrebački, te se radi o najstarijoj bioetičkoj istraživačkoj jedinici na ovim prostorima. Tada je Centar bio dio Teološko-filozofskog fakulteta Družbe Isusove. On sabire znanstvenike, istraživače, entuzijaste i studente iz raznih domena s namjerom pokretanja i realizacije raznih događaja, inicijativa i projekata vezanih uz bioetičku problematiku.

Djelovanjem održavamo i snažnu tradiciju publikacijske djelatnosti u sklopu biblioteke Bioetika, pa tako ove godine izdajemo zbornik radova vezan uz mentalno zdravlje, monografiju vezanu uz transhumanizam i kršćanstvo, monografiju tematski obojenu bioetičkim aspektima medicinske skrbi i medicinskih tehničara, pa i monografiju na temu etike skrbi na globalnom planu. Od ostalih aktualnih aktivnosti, vrijedi izdvojiti organizaciju 8. međunarodnog transdisciplinarnog simpozija 'Bioetika i aporije psihe', koji će se održati u svibnju, te pokretanje inicijative 'Razmišljaj – očuvaj – recikliraj!', u sklopu koje se nalaze dva natječaja s bogatim fundusom nagrada – onaj za najbolji studentski rad na temu zaštite okoliše te onaj za najbolju umjetničku skulpturu od plastike i/ili metala, materijala koje je moguće reciklirati.

Studentima okupljenima oko Centra nastojimo omogućiti što više praktične i terenske nastave u vidu posjeta raznim udrugama i institucijama koje se bave bioetičkim poteškoćama s 'rukama u blatu'. Također, priuštiti im što više subvencioniranih studijskih putovanja u vidu organizacija ljetnih škola, studentskih radionica i edukativnih planinarenja po Hrvatskoj.

Kako danas poučavate i razgovarate u kontekstu umjetne inteligencije i razvoja tehnologije?

Umjetna inteligencija je goruća društvena tema, pa tako i znanstvena, napose u horizontu bioetičkih istraživanja. Ona je vrijedan tehnološki alat raznorodnih vrijednih primjena. Također krije mnoge opasnosti, no ipak sam zagovaratelj optimističnih konstruktivnih ophođenja koja podrazumijevaju najbolje moguće načine uporabe tehnikalija, po mogućnosti usmjerene na zaštitu okoliša i života per se.

Nipošto nisam tehnofob, no orijentacija i oprez su ono što nam bioetika savjetuje i usmjerava nas po pitanju ubrzanog razvoja tehnike, utoliko i umjetne inteligencije, koja je postala nezaobilazan dio naše svakodnevice. Toga svakako valja biti svjestan.

Koliko će i kako AI i tehnologija promijeniti naš 'psihički' svijet? Što predviđate u sljedećih nekoliko godina?

Rekao bih da plodove utjecaja umjetne inteligencije spram ljudske svijesti i psihičkog stanja itekako osjećamo već i u aktualno doba, a dugoročna obilježja valjalo bi što više i jasnije usmjeravati mišlju da je ona tehnološka ispomoć i ekstenzija naših mogućnosti, ekstenzija našeg biološki determiniranog bitka. Orijentacijski se treba usmjeravati na činjenicu da nipošto ne smijemo bivati taocima tehnike kao svrhe same sebe. Što se tiče konkretnih blagotvornih mogućnosti AI-ja spram psihološkog stanja osoba, na jednom međunarodnom skupu, kojem sam nedavno nazočio, kolegica je govorila o razvoju 'AI psihoterapijske aplikacije', u koju se preliminarno unose podaci o sebi. A potom korisnik na osnovi unesenih elemenata praktički razgovara s aplikacijom, odnosno s vlastitim 'nesvjesnim'.

Možda ta priča zvuči otuđujuće i zastrašujuće, no donosi itekako veliku korist za zdravlje, pogotovo za introvertne osobe s manjkom povjerenja u okolinu i društvo, a koje ovakav vid tehnološkog tretmana učinkovito približava socijalizaciji i povjerenju u društvo. Vjerujem da ovakav vid korištenja tehnike nosi puno veće mogućnosti preispitivanja i vraćanja osoba prirodnosti nego otuđenja u okviru stvaranja nekakve digitalizirane, robotizirane vrste budućnosti.

Valja uzeti u obzir činjenicu da tehnička čudesa ipak stvara čovjek te utoliko ona eminentno donose elemente prirodnosti, koliko god djelovala znanstvenofantastično u određenim konstelacijama. Predviđam da ćemo za koju godinu postati sve odgovorniji pri korištenju umjetne inteligencije, rabeći je na najbolji mogući način. Veliki sam optimist, ne mogu si pomoći… heh. Na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti zanimamo se i za digitalnu humanistiku, za teme koje povezuju koristi AI posebice s religijskim znanostima, pri čemu istraživački naziremo mnogobrojne prednosti i iskorake u kontekstu same discipline.

U kakvoj su poziciji danas mladi znanstvenici i znanstvenice; je li izazovno biti znanstvenik u Hrvatskoj, s kakvim se izazovima suočavate, a što vas pak najviše veseli?

Uh, poprilično zahtjevno pitanje. Možda je na njega najbolje odgovoriti sljedećom slikom – ni u kojoj epohi nije bilo lako bivati znanstvenikom, posebice mladim znanstvenikom u usponu. Ako se tim poslom čestito bavimo, uz maksimalan trud i odricanje – znanost je iscrpljujuća, ali ipak donosi radost i zadovoljstvo pri uvidu u rezultate i ispunjene ciljeve.

Današnje vrijeme je, rekao bih, najbolje ikad za mlade znanstvenike – mogućnosti međunarodnog i domaćeg povezivanja gotovo su neograničene, tako da onaj tko posvećeno, sustavno i dugoročno pristupi znanstvenom poslu ima velike šanse daleko dogurati na planu izvrsnosti, bez obzira na prepreke i aporije koje su sastavni dio znanstvenih putanja. Znanost također može biti itekako zabavna i ispunjujuća – znanost je zakon.

Je li promocija znanosti u Hrvatskoj po vama zadovoljavajuća?

Smatram da bi promocija znanosti i mladih znanstvenika mogla biti kudikamo značajnija i intenzivnija, a sami znanstvenici moraju se izboriti za to prije svega intenzivnijim uključivanjem u političke inicijative, osobito osobe iz društvenog i humanističkog područja. Svakako bi se moglo posvetiti više prostora interdisciplinarnom području jer su pogotovo etičke i bioetičke teme ono što je važno za mnoge struke, a o tome se dovoljno ne govori te se time javnost dovoljno ne senzibilizira oko tih tema. Utoliko kao zadaću Fakulteta filozofije i religijskih znanosti postavljamo upravo dotičnu domenu iskoraka.

Koji su po vama najveći izazovi u 21. stoljeću za čovječanstvo?

Uh, izazova je pregršt, no ako bih morao odabrati najveći, to je možda izazov da kao čovječanstvo uzmognemo zahvatiti činjenicu da, unatoč ranije spomenutim izazovima i poteškoćama, živimo u doba s najvećim panelom prilika i mogućnosti za realizaciju nego ikada u povijesti. Nakon tisuća godina kovanja civilizacije spremni smo zahvatiti činjenicu živuće osobe kao egzistencijalne domene koja ukida genetske, kulturalne i ostale zidove. Spremni smo shvatiti da nikada do sada u povijesti nismo imali priliku napredovati sukladno vlastitim afinitetima, slijedeći povijest kao pedagoški smjerokaz, a ne kao usud.

Za to je, rekao bih, neminovan budilački alat upravo kritičko mišljenje – sastavni biljeg filozofije, uz bioetičko ophođenje kao sredstvo društvene emancipacije i implementacije. Dakle izazov primjećujem na tragu zahvaćanja spoznaje da, unatoč kulturološkim različitostima globaliteta, možemo prepoznati univerzalnu vrijednost osobe, promatrane kao mogućnost napretka, a ne kao vješalicu za odlaganje problema, trauma i destrukcije. To je, ukratko, cilj i smisao djelovanja Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, ako mene pitate…