Prodaja flaširane vode gotovo se isključivo temelji na dobrom marketingu. Prije samo 30 godina takva bi industrija bila nezamisliva, no danas malo tko može odoljeti vrhunski snimljenim prizorima mrzlih brzaca i snježnih planinskih vrhunaca te simulacijama prirodnih procesa filtracije.

Multinacionalne korporacije danas kupuju podzemne izvore i prava na distribuciju gdje god stignu i tako komercijaliziraju nešto što mnogi smatraju osnovnim ljudskim pravom – pristup zdravoj i jeftinoj vodi. Procjenjuje se da se u svijetu na trgovini flaširanom vodom godišnje zarađuje između 50 i 100 milijardi dolara, a godišnji rast proizvodnje kreće se oko sedam posto.

Međutim, kada je riječ o održivosti, industrija flaširane vode je veliki gubitaš. Skupa je, izuzetno je rastrošna i u većini slučajeva sumnjive kvalitete. U posljednjih nekoliko godina u medijima je odjeknulo više skandala u kojima je otkriveno da su čak i velike svjetske marke flaširale vodu iz vodovoda - procjenjuje se da oko 40 posto sve flaširane vode potječe iz pipa. Zanimljivo je da čak 22 posto testirane flaširane vode sadrži kemijska zagađenja iznad dozvoljene granice, da za nju nije nužno testiranje na E. coli kakvo mora proći voda iz pipe te da industrija ne mora prijaviti svoje izvore niti izvješća o kvaliteti. Unatoč tome, ona je oko 10.000 puta skuplja od vodovodne!

Cijena litre vode gotovo je jednaka cijeni benzina, iako je njezina eksploatacija značajno jeftinija od sirove nafte. Zašto? Postoje četiri glavna razloga: 1) ljudi su spremni platiti toliko, 2) troškovi marketinga su veliki, 3) zbog troškova flaširanja i distribucije i 4) kompanije očekuju veći profit.

Uz sve navedeno valja istaknuti da flaširana voda stvara oko milijun i pol tona plastičnog otpada. Naime, iako je potražnja za iskorištenim bocama velika, oko 80 posto ih završava u smeću ili prirodi. Nafta potrebna da se proizvedu sve boce za flaširanje bila bi dovoljna za pogon milijuna automobila godišnje.