Prije 252 milijuna godina vulkanske erupcije na području današnjeg Sibira u atmosferu su tijekom razdoblja od milijun godina izbacile nevjerojatnih 100 trilijuna metričkih tona ugljičnog dioksida. Ova katastrofa, poznata kao 'veliko izumiranje', izbrisala je većinu životinjskih vrsta s planeta, a novo istraživanje pokazuje da je također dramatično promijenila Zemljine ekosustave, izvještava Gizmodo.

Međunarodni tim istraživača koristio je klimatske modele i fosile biljaka kako bi veliko izumiranje povezao s dramatičnim porastom prosječne globalne temperature za 10°C. Njihovo istraživanje, objavljeno u časopisu Frontiers in Earth Science, pruža uvid u to kako bi emisije ugljičnog dioksida uzrokovane ljudskim djelovanjem mogle dugoročno preoblikovati planet.

Znanstvenici su analizirali pet vremenskih razdoblja koja obuhvaćaju dijelove perma i trijasa. Veliko izumiranje označava prijelaz između perma i trijasa, zbog čega se često naziva permsko-trijaskim masovnim izumiranjem ili permsko-trijaskom granicom. Ako vam trijas zvuči poznato, to je zato što je upravo u tom razdoblju započeo uspon dinosaura čiji su preci preživjeli ovu katastrofu.

Maura Brunetti, glavna autorica studije i istraživačica na Sveučilištu u Ženevi, istaknula je da se 'život na Zemlji morao prilagoditi ponavljajućim promjenama klime i ugljičnog ciklusa u nekoliko milijuna godina nakon permsko-trijaske granice'.

Lekcija iz povijesti i utjecaj CO2

Brunetti i njezini kolege analizirali su promjene u šest bioma (različitih ekoloških staništa) kroz navedena vremenska razdoblja, koristeći fosile biljaka i računalne simulacije koje su testirale različite temperature i razine CO2. Istraživanje je obuhvatilo tropske kišne šume, sezonske tropske i umjerene biome s promjenjivim uvjetima te pustinjske biome.

Istraživači su zaključili da je permsko razdoblje bilo hladno dok su olenekij i anizij bili mnogo topliji. Ova promjena klime obilježena je naglim porastom globalne temperature za oko 10°C, što se podudara s golemim količinama CO2 koje su vulkanske erupcije oslobodile u atmosferu. Što je više CO2 bilo prisutno, planet je postajao topliji i vlažniji.

Znanstvenici su također otkrili da su se tijekom ovog prijelaza biomi znatno promijenili. Sušne pustinje u blizini ekvatora zamijenjene su tropskim prašumama dok su hladni ekosustavi tundri bliže polovima nestali i ustupili mjesto umjerenim šumama. Brunetti je objasnila da se ove promjene mogu povezati s tzv. mehanizmima prekretnice - nepovratnim pomacima između stabilnih klimatskih razdoblja. Njihovo istraživanje pruža okvir za razumijevanje toga kako bi današnji porast CO2 mogao izazvati slične prekretnice u Zemljinom klimatskom sustavu.

Kamo ide Zemlja?

Ako se emisije CO2 nastave ispuštati istim tempom, znanstvenici procjenjuju da ćemo dosegnuti razine koje će nas do nečeg sličnog permsko-trijaskom izumiranju dovesti za otprilike 2700 godina. No ono što je tada trajalo milijun godina sada se odvija neusporedivo brže.

Iako autori studije naglašavaju potrebu za dodatnim istraživanjima kako bi se potvrdili njihovi rezultati, njihovi zaključci djeluju kao ozbiljno upozorenje. U dugoročnom vremenskom okviru kontinuirano ispuštanje CO2 moglo bi dovesti do promjena koje bi nadmašile i samo veliko izumiranje.