Astrofizičari diljem svijeta posljednjih mjesec i pol intenzivno prate asteroid 2024 YR4, otkriven tijekom božićnih blagdana. Asteroid ima malu, ali rastuću vjerojatnost udara u Zemlju za otprilike sedam godina, 22. prosinca 2032. godine. Prema trenutnim procjenama, šanse za sudar narasle su s 1,3 na 2,3 posto. Iako postoji gotovo 98 posto vjerojatnosti da će asteroid proći pored Zemlje, globalna obrambena procedura prvi je put pokrenuta zbog potencijalne prijetnje
Asteroid 2024 YR4 otkrila je čileanska stanica mreže opservatorija ATLAS 27. prosinca 2024. godine, tijekom prolaska na udaljenosti od 830.000 kilometara od Zemlje, što je oko 2,5 udaljenosti do Mjeseca. Promjer asteroida procjenjuje se na 40 do 90 metara, a rotira svakih 19,5 minuta, pri čemu ima približno eliptičan oblik.
Dr. Lovro Palaversa, astrofizičar s Instituta Ruđer Bošković, kaže za Jutarnji list kako će nova promatranja teleskopima biti moguća do travnja, dok će potom preciznija mjerenja preuzeti svemirski teleskop James Webb. Sljedeći bliski prolaz asteroida predviđa se za prosinac 2028. godine.
Asteroid 2024 YR4 klasificiran je na razini 3 Torino skale, što označava malu vjerojatnost udara s ograničenim štetama. Većina asteroida ove kategorije, nakon dodatnih opažanja, degradira se na razinu 0, gdje više ne predstavlja opasnost.
Najveći dosad zabilježen asteroid ove klase bio je 99942 Apophis, kojemu je 2004. godine dodijeljena razina 4. Nakon dodatnih opažanja, vjerojatnost njegova udara pala je ispod 1 posto, a znanstvenici predviđaju sličan razvoj događaja i za 2024 YR4.
Usporedbe radi, 2024 YR4 je nekoliko puta veći od asteroida Čeljabinsk iz 2013. godine, koji je bio promjera 17-20 metara. Približne je veličine asteroida Tunguska iz 1908. godine koji je bio promjera 50-80 metara, ali drugačijeg kemijskog sastava jer se sastojao od željeza i nikala, pojasnio je Palaversa za Jutarnji list.
Prema dr. Palaversi, obrana od asteroida može se svesti na dvije glavne strategije: preusmjeravanje putanje ili razbijanje asteroida. Preusmjeravanje može uključivati udar satelita u asteroid, kao što je demonstrirano u NASA-inoj DART misiji, ili korištenje gravitacijskog privlačenja satelita za promjenu orbite.
Druge metode uključuju postavljanje solarnih jedara ili reflektirajućih površina kako bi Sunčevo zračenje preusmjerilo asteroid. U ekstremnim slučajevima, razmatraju se i nuklearne eksplozije, no takav pristup nosi rizik fragmentiranja asteroida, što može dodatno zakomplicirati situaciju.
Tunguska eksplozija
Tunguska eksplozija, poznata i kao Velika sibirska eksplozija, naziv je za eksploziju koja se je dogodila rano ujutro 1908. godine u blizini rijeke Podkamene Tunguske u Sibiru.
Geokemijske analize tla oko mjesta eksplozije ukazuju na sudar malog kamenog asteroida i Zemljine atmosfere. Procjenjuje se da je asteroid promjera 50-60 metara udario u atmosferu iz smjera istok-jugoistoka, brzinom od oko 27 km/s, raspao se te detonirao na visini između pet i deset kilometara bez posljedičnog udarnog kratera.
Procjene energiji oslobođene pri eksploziji kreću se od pet megatona pa čak do 30 megatona, a 10–15 megatona uzima se kao najvjerojatnija stvarna jačina eksplozije – otprilike jednako termonuklearnoj eksploziji Castle Bravo u veljači 1954. ili oko 1000 puta snažnije od atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija te oko trećine snage Car-bombe, najjačeg nuklearnog oružja ikada detoniranoga.
Snaga eksplozije uništila je 60 milijuna stabala na području od 2.000 kvadratnih kilometara. Očevici, među kojima su bili i stanovnici udaljenog mjesta Vanavara, 65 kilometara od epicentra, svjedočili su o razbijanju prozora i snažnim potresima. Čak su i putnici na Transsibirskom vlaku, udaljenom nevjerojatnih 600 kilometara, prijavili podrhtavanje tla i bljeskove na nebu. Prema dostupnim podacima, najmanje jedna osoba je poginula, a moguće je da je stradalo i više ljudi.
Toga jutra, oko 7:17 po mjesnom vremenu, stanovnici sjeverozapadno od Bajkalskog jezera opisali su snop svjetlosti, blistav poput Sunca, kako juri nebom. Nekoliko minuta kasnije čuli su se eksplozija i snažni udarni valovi koji su ljude bacali na tlo, dok su oštećene zgrade svjedočile o moći razaranja.
Seizmološke stanice diljem Europe i Azije zabilježile su podrhtavanje tla usporedivo s potresom magnitude 5,0 na Richterovoj ljestvici. Atmosferski pritisak oscilirao je do te mjere da je fluktuacije registrirala čak i Velika Britanija. Noći nakon eksplozije bile su obasjane tolikom svjetlošću da su ljudi u Londonu mogli čitati novine na otvorenom.