Smartfoni stvaraju digitalne profile s intimnim informacijama o našim privatnim životima, koji potom bivaju prodavani tvrtkama u kojima ih koriste kako bi donosili odluke koje imaju utjecaj na dostupne nam prilike. To se obično događa bez našeg znanja, dozvole ili nadzora.

Metode koje se koriste za praćenje i nadzor postaju sve sofisticiranije, a pametni telefoni mogu biti upotrijebljeni za prikupljanje ogromne količine informacija kad se aplikacije aktivno koristi i kad se vrte u pozadini.

Uzaludno uskraćivanje dozvole pristupa podacima

Među tim informacijama mogu se naći podaci o našoj lokaciji, povijesti pretraživanja interneta, aktivnostima na društvenim medijima, financijskim podacima i biometrijskim podacima (dobivenim putem čitača otiska prsta, skenera rožnice ili prepoznavanjem lica), kao i metapodaci (informacije o podacima) o tome kad smo poslali SMS i tko ga je primio, recimo.

Svaka vrsta podataka može otkriti nešto o našim interesima i preferencijama, stavovima, hobijima i društvenim interakcijama. Istraživanje provedeno pri institutu MIT pokazalo je kako metapodaci o našoj e-pošti mogu biti upotrijebljenih za mapiranje naših života te praćenje promjena u našim profesionalnim i privatnim mrežama.

Tako je moguće dobiti osobne podatke o našoj povijesti, religijskim vjerovanjima i političkim uvjerenjima, seksualnoj i rodnoj orijentaciji, zdravlju, društvenim kontaktima... Primjerice, moguće je stvoriti predodžbu o zdravstvenom stanju povezujući razne podatke iz niza telefonskih poziva.

Nedavno provedeno istraživanje pokazalo je kako sedam od deset aplikacija za pametne telefone dijeli podatke s tvrtkama i alatima koji prate korisnike kao što je Google Analytics. Podaci iz više raznih aplikacija mogu biti povezani kako bi se stvorio digitalni profil s više pojedinosti, čak i ako smo pojedinim aplikacijama uskratili pristup određenoj vrsti podataka.

Temelj za tihu diskriminaciju

Drugim riječima, pametni telefoni mogu biti pretvoreni u učinkovite uređaje za praćenje i nadzor koji se mogu dokopati obilja podataka i informacija koje inače ne bismo spremno podijelili s drugima.

Tako prikupljene ili kupljene podatke tvrtke obično koriste za ciljano oglašavanje i servise prilagođene osobnim potrebama i željama korisnika, ne bi li na njima zaradili.

To može biti korisno jer nam, recimo, može olakšati potragu za nečim što želimo kupiti. No, s druge nas strane mogu dublje uvući u dugove te omogućiti tvrtkama diskriminaciju u vidu uskraćivanja pristupa robama i uslugama pod jednakim uvjetima, ali i pri zapošljavanju, dodjeljivanju kredita...

Rizik je prisutan i pri korištenju aplikacija za plaćanje i kupovinu. Kineska vlada najavila je kako planira kombinirati podatke o osobnoj potrošnji sa službenim podacima kao što su povrat poreza i prometni prekršaji.

Projekt je već u pilot fazi. Kad ga u potpunosti upogone postat će temelj za mjerenje stupnja kredibiliteta svakog pojedinog građanina, što također može imati posljedice poput uskraćivanja kreditiranja, odbijanja molbe za posao ili isključivanja iz društvenih aktivnosti.

Navedene mogućnosti nisu znanstvena fantastika, već stvarnost koja je prisutna, s rizicima koji prijete već danas. I to bi mogao biti tek početak, piše Next Web.