U savršenoj demonstraciji da izreci 'lako je biti general poslije bitke' još uvijek nije istekao rok trajanja, njemački dnevnik Die Welt naveo je razloge zašto je uspostavljanje zajedničke valute na europskom kontinentu bilo kratkovidno. Dakako, dok su stvari tekle na radost i veselje utemeljitelja EU-a, nikoga nije bilo briga za dobivanje generalskog čina. Evo kako su to u Die Weltu objasnili
Ne postoji mehanizam za rješavanje konflikta
Europska ekonomska integracija pokazala se prilično uspješnom u prvih 10 godina. Lideri Unije dijelili su profitna samitima. Danas tek dijele brige i dugove. Nitko na to nije bio pripremljen mentalno ili institucionalno. Posljedica: prepirke među europskim čelnicima kakve se ne pamte od vremena potpisivanja Rimskog ugovora 1957. kojim je osnovana Europska ekonomska zajednica, kasnije preimenovana u Europsku uniju.
Ne postoji prostor za zajedničko djelovanje
S izuzetkom nogometa i natjecanja za Eurosong, ne postoji ništa oko čega bi se žitelji Starog kontinenta zajednički okupili. Recimo, jedinstveni TV kanal, novine ili jezik. Za dobrih ekonomskih godina to je bio najmanji problem. Danas pak, nedostatak zajedničkih točaka postaj crta razgraničenja i svađa. Čak i ako kriza ne rastvori Europsku uniju, navedeni nedostatak će preživjeti.
Problem jezika
Kako je moguće da u Središnjoj europskoj banci i Europskoj komisiji nisu na vrijeme uočili probleme Grčke ili Portugala? Jedan od ključnih razloga – nepoznavanje jezika. Europska središnjica oslanjala se na prepričavanje od strane kolega iz grčke i portugalske vlade. Da su u Bruxellesu bili u stanju čitati lokalnu štampu, daleko ranije bi shvatili kako navedene države idu prema financijskom kolapsu.
Manjak povjerenja
Doduše, ovo je više posljedica nego razlog, no dobro... Grčka je ozbiljno narušila svako buduće povjerenje u knjigovodstvene podatke koje države članice EU-a serviraju Bruxellesu. Atena je zloupotrijebila financijske podatke već pri samom ulasku u Uniju, a pogotovo je to činila u narednim godinama živeći na račun europskih subvencija i jeftinih kredita.
Sitnice su kobne
Kriza eura otkrila je jednu od najranjivijih točaka sustava zajedničke valute. Koliko god ekonomija bila mala – na Grčku otpada tek dva posto zajedničkog budžeta Unije – može dovesti čitavu strukturu na koljena. Eventualno Malta izgleda dovoljno malo i bezopasno. Sa sve većom sviješću kako se poluga moći pomiče prema Berlinu, skloni smo zaboraviti da je to tek jedna strana medalje. Možda jedna zemlja ima snagu spasiti sustav, ali ga baš svaka ima snagu razoriti.
Manjak zajedničkih vrijednosti
Unija je obilato demonstrirala da nije potrebno dijeliti previše zajedničkih (kulturoloških) vrijednosti ne bi li svi od toga profitirali. Ne više. Dok su sjeverni Europljani na euro gledali kao polugu za uspostavljanje fiskalne discipline i radne etike njemačkog stila diljem eurozone, za južnjake, euro je bio jeftini novac od kojeg treba profitirati. Raskol dvaju vizija posebno je očit u shvaćanju uloge Europske središnje banke. Krizom pogođene članice žele njezinu veću ulogu, što prije svega znači štampanje svježeg novca i inflaciju. Njemačka, pak, poučena hiperinflacijom između dva svjetska rata i sa stavom da se banka i država moraju držati što dalje jedna od druge, ne želi niti čuti za to.
Europljani ne postoje
Ne samo da se na prste mogu izbrojati građani EU-a koji drže da pripadaju kolektivnom europskom identitetu, nego to ne osjećaju niti sami briselski birokrati i lideri. Unatoč nizu zajedničkih institucija, nitko od političara, tehnokrata ili bankara Unije ne pokazuje nadnacionalni, europski, mentalitet.
Kamate
Početna ideja zajedničke kamate bila je vođena mišlju kako će ekonomije unutar eura prije ili kasnije postati ravnopravne. Dogodilo se upravo suprotno. Zajednička stopa je za jedne previsoka, za druge preniska. Posljedica: ekonomski pad i masovni gubitak radnih mjesta s jedne strane, visoka inflacija i stvaranje balona (na tržištu nekretnina, primjerice) s druge.
Manjak mobilnosti
Na teritoriju zajedničke valute ljudi bi trebali biti mobilniji. To znači da se kvalificirani radnici sele u mjesta gdje se traže njihova zanimanja. Premda sve više Europljana mijenja adresu zbog radnog mjesta, to još uvijek nije u dovoljnom postotku.
Nedostatak volje za provođenje zakona
Što vrijedi za bogove, ne vrijedi za volove. Utemeljitelji Unije iz nekog razloga ne smatraju bitnim provoditi vlastite zakone s onom temeljitošću koje očekuju od novih članica. Italija je vjerojatno najživlji primjer, pogotovo s obzirom na strukturu medija kakve se ne bi posramili ni u Iranu. Mastrihtski ugovor za starosjedioce Unije očito ima tek savjetodavnu težinu. Nitko od prijestupnika iz te povlaštene skupine zemalja nije snosio posljedice za njegovo nepoštivanje.
