U današnjoj povijesti nema dvojbe. Atentat na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda 28. lipnja 2014. u Sarajevu službeni je povod za Prvi svjetski rat. No atentat je za tadašnju zapadnjačku publiku bio tek jedan od brojnih incidenata na Balkanu kojem su ionako prethodila dva rata. Objava rata Austro-Ugarske 28. srpnja Srbiji rasplamsala je pak ubrzo sukobe između sila Antante i njihovih saveznika te Centralnih sila, što je nakon četiri godine dovelo do šesnaest milijuna civilnih i vojnih žrtava te bitno drukčijeg rasporeda moći na kontinentu.

1914. Europa je, zaključuje francuski list, potonula, prije svega zbog zamki koje si je sama postavila, kolonijalnih i imperijalnih težnji glavnih sila te okoštalih unutarnjih uređenja koja se više nisu znala i mogla nositi s brzim socijalnim promjenama.

Kao kontrapunkt ratnim zbivanjima, podsjetilo se na nekoliko paralelnih zbivanja u 1914. koja su označila konačni krah lagodne Belle Epoque, no i porast u naoružanju, urušavanje velikih monarhija i carstava te nadolazeće borbe za prava žena i radnika.

Službeni kraj Belle Époque

Danas službeno zavedeno kao period prosperiteta, mira, izuma i, općenito, lagodnog života u Francuskoj i dijelovima zapadne Europe prije Prvog svjetskog rata (od kraja 19. st.), 'lijepo razdoblje' je, kako podsjeća povjesničar Michel Winock, bilo također i vrijeme velike društvene nejednakosti. Predratni period u kojem, dakle, mahom bogata građanska klasa uživa u izumima, automobilima, avionima, sportskim natjecanjima, filmu, u kojem nove tendencije u umjetnosti pretežu nad akademizmom, doba rađanja modernog socijalizma i borbe za radnička prava. Izraz je skovan nakon 1918. kao oštri kontrast ratnim stradanjima.

Druga internacionala

Izbijanje ratnih sukoba i rast nacionalizama upokojilo je Drugu internacionalu, osnovanu 1889. na poticaj njemačkih i francuskih socijalista. U Bruxellesu je 29. srpnja 1914. održan međunarodni kongres socijalista na kojem je zastupnik iz Francuske Jean Jaurès održao poznati antiratni govor, u kojem je, među ostalim, izrekao: 'Koja je razlika između radničke klase i buržujske klase? U tome što radnička klasa mrzi rat kolektivno, no ne boji ga se individualno, dok buržuji kolektivno veličaju rat, no boje ga se individualno.' Na kongresu je prisutna i Rosa Luxemburg, poznata njemačka teoretičarka socijalizma. Samo dva dana kasnije, 31. srpnja, u Parizu je Jeana Jaurèsa ubio mladi nacionalist.

Njemačka – domovina moderne znanosti

1914. Albert Einstein nastanjuje se u Berlinu, a iste je godine Nobelovu nagradu za fiziku dobio Max von Laue, profesor sa Sveučilišta u Munchenu. Između 1901. i 1914. njemački znanstvenici dobili su ukupno trinaest Nobelovih nagrada u disciplinama kemije, fizike i medicine (primjerice, Francuzi u osvojili osam) čime se samo potvrdila snaga njemačke znanosti. Fenomen se danas objašnjava kao rezultat sinergije između razvitka industrije i znanosti na sveučilištima, što se u Njemačkoj da pratititi još od sredine 19. stoljeća.

Sufražetkinje – Femen u dugim suknjama

Jesu li sufražetkinje Femen aktivistice s početka 20. stoljeća? Povjesničarka Myriam Boussahba-Bravard tvrdi da 'prepoznaje istu želju da se žensko tijelo koristi kao instrument borbe'. 'Sufražetkinje su također imale tu naklonost prema spektaklu, želju za nasilnim fizičkim suprotstavljanjem, čak i za žrtvovanjem.' U Nacionalnoj galeriji u Londonu 1914. Mary Richardson sjekirom je oštetila Velazquezovu 'Veneru pred zrcalom' u znak protesta što je vođa ženskog pokreta sufražetkinja Emmeline Pankhusrt zatvorena. Najprogresivnija udruga za prava žena, službeno zvana Socijalno-politička unija žena (WSPU), samo je u prvih sedam mjeseci 1914. optužena za 141 čin vandalizma. Da bi se tada dobilo pravo glasa, građanin je morao imati prijavljeni prihod i plaćati porez, no to nije vrijedilo za žene te su sufražetkinje još 1911. prestale plaćati porez. Javne im akcije sežu od spektakularnih (Emily Dawson bacila se pod kočiju kralja Georgea V. 1913) do pružanja pasivnog otpora i građanskog neposluha. Pravo glasa za žene iznad trideset godina izglasano je u Velikoj Britaniji 1917. (zahvaljujući mirnijoj frakciji pokreta), a deset godina kasnije ono je vrijedilo za sve žene iznad 21 godine.

Rasputin

Grigorij Jefimovič Rasputin, samoprozvani prorok, mistik, iscjelitelj prijestolonasljednika Alekseja, sina cara Nikole II. i carice Aleksandre. Sin seljaka iz Sibira, slavu i utjecaj stekao je naklonošću carske obitelji, posebice carice Aleksandre Fjodorovne koja ga je redovito konzultirala i za državničke poslove. 1914. je godina u kojoj je i Rasputin na vrhuncu popularnosti. Pokazuje to i naslovnica francuskog lista Le Parisien na kojoj je, dva tjedna nakon ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda, osvanula (lažna) vijest o ubojstvu Rasputina od strane učenice drugog mistika. U tom ga periodu intenzivno nadziru i tajne službe, a izvještaji o njegovim kretanjima, navikama i osvajanjima žena često su predmet svekolikih rasprava. 1916. ubila ga je skupina visokih ruskih aristokrata želeći zaštititi ugled monarhije, a iduće godine pristaše revolucije ekshumirali su i potom spalili njegovo tijelo.