Devet godina nakon što je prvi put objavila kandidaturu za nominaciju demokrata za predsjedničke izbore 2008., Hillary Rodham Clinton sada koristi svoju (najvjerojatnije) posljednju priliku da dođe korak bliže Bijeloj kući. U predizborima koji počinju sljedećeg tjedna sa skupštinom u Iowi i izborima u New Hampshireu, Clinton treba dobiti najveći broj delegatskih glasova kako bi postala predsjednička kandidatkinja demokratske stranke 2016.

Nakon što je u travnju prošle godine najavila da će se ponovno natjecati, činilo se da bi ovo zaista mogla biti njena godina. Iza nje su četiri godine iskustva na čelu State Departmenta u administraciji svoga predizbornog suparnika, podrška koju je imala 2008. nije ni blizu isparila, a u redovima demokrata ispočetka nije izgledalo da će biti opasnijih izazivača. No kako je godina odmicala, niz pojava i događaja u pitanje su doveli snagu njene kampanje.

Počnimo od same Clinton. Nema sumnje da je njena biografija i više nego impresivna – u svom je radnom vijeku bila odvjetnica, aktivistica, moćna prva dama Arkansasa, pa potom i Sjedinjenih Država, senatorica New Yorka i naposljetku jedna od najaktivnijih državnih tajnica. Dugogodišnji prijatelji i obitelj reći će da je cijeli život (ne)izravno radila na tome da postane prva američka predsjednica.

Njen predizborni program pokriva niz gorućih pitanja uređenja američke politike, gospodarstva i društva, no pitanje koje se mnogo puta nametnulo kroz ovu kampanju jest: tko je zapravo Hillary Clinton? Mnogi joj zamjeraju da je u proteklih manje od godinu dana njena kampanja vrludala glede određivanja u mnogim pitanjima i da je svoje stavove često prilagođavala ispitivanjima javnog mnijenja. Zato i ne čudi što njen suparnik za demokratsku nominaciju Bernie Sanders puno bolje prolazi kod javnosti glede dosljednosti i iskrenosti

Učenje iz pogrešaka iz 2008.

U usporedbi s kampanjom iz 2008. Hillary Clinton je mnogo toga naučila i promijenila se. Primjerice, ne naglašava toliko da je u stanju igrati igru kao jedan od dečki, a u nekim pitanjima, poput Trans-pacifičkog Partnerstva (TPP), skrenula je više lijevo. Cinici će reći da je to znak nedosljednosti, dok će pobornici biti skloniji tumačiti to kao znak inteligencije i političke vještine. Obje strane vjerojatno imaju za pravo.

Kao i u prethodnoj kampanji, nisu izostala pitanja vezana uz njen spol i simboliku izbora prve žene na čelu vodeće svjetske sile. Unutar feminističkih krugova, Clinton je poprilično polarizirajuća ličnost. Od svoje rane mladosti radila je na pitanjima unaprjeđenja položaja žena u društvu i spolne ravnopravnosti. Mnogima se u sjećanje urezao njen govor na UN-ovoj svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu 1995, o tome kako su ženska prava ljudska prava. Značaj njenog izbora za neke je dovoljno dobar razlog da je se podrži i da se prestane s preispitivanjem njene biografije. No veliki je broj onih koji nisu zadovoljni činjenicom da Clinton predstavlja 'lean in' verziju feminizma, odnosno bjelačku privilegiranu perspektivu koja nije osviještena problemima s kojima se susreću žene slabijeg imovinskog statusa ili pripadnice etničkih i rasnih manjina.

Ponovno se otvaraju i pitanja njenog braka s Billom Clintonom. Njegova afera s Monicom Lewinsky nije samo municija koju koriste konzervativci. Dio liberalnih glasača smatra da ne bi smjeli podržati Clinton upravo zbog svojih feminističkih uvjerenja jer bi tako implicitno stali na stranu jačeg. Istovremeno, njen brak s još uvijek vrlo popularnim bivšim američkim predsjednikom, vrlo je koristan dodatak kampanji. Povjesničari koji se bave Clintonovima na njihov brak gledaju kao na uspješan politički pakt u kojem je sad sva energija usmjerena na Hillary. Bill Clinton je sve aktivniji na predizbornim skupovima, a ovog puta čini se da je njegovo istupanje u javnosti puno umjerenije nego 2008. kada je svojim izjavama o Baracku Obami naškodio kampanji

Nova kampanja i novi problemi

Stoga je nepobitna činjenica da je njena neuspjela utrka za nominaciju 2008. bila korisna barem zbog raščišćavanja nekih pitanja i odluka iz prošlosti, kao i učenja na greškama. No problem nastaje s materijalom pogodnim za stvaranje manjih i većih skandala, koji se nakupio u proteklih osam godina. Od ulaska u predsjedničku utrku, napadi su stizali većinom od republikanaca koji su prošle godine ustrajali u naporima da saslušanje o Clintoničinoj odgovornosti glede napada na američko diplomatsko predstavništvo u Bengaziju 2012. pretvore u završni obračun koji će presuditi njenoj kampanji.

To se, naravno, nije dogodilo, ali još uvijek se provlače pitanja korištenja privatnog servera za elektroničku poštu i nepravilnog pohranjivanja povjerljivih podataka, zbog čega bi mogla biti i kazneno gonjena. Tu je i pitanje sukoba interesa glede rada dobrotvorne zaklade njenog muža, Clinton Foundation, čiji su donatori u nekoliko navrata bili stavljani u vezu s poslovima State Departmenta u doba kada je Clinton bila državna tajnica.

No kritični su bili i demokrati. Njenu sklonost vojnom intervencionizmu, koja je u Libiji rezultirala građanskim ratom nakon svrgavanja Moamera Gadafija, zagovaranje naoružanja sirijskih pobunjenika u ranim danima rata u Siriji i nedavne izjave glede uspostavljanja zone zabrane leta u Siriji, iskoristio je njen glavni protukandidat u utrci za demokratsku nominaciju, donedavno nezavisni senator iz Vermonta Sanders. Glede pitanja vanjske politike, on slično kao i Obama prije osam godina naglašava da godine iskustva ne garantiraju nužno sposobnost dobre procjene i mudrog odlučivanja. Tako pokušava potkopati jednu od okosnica Clintonične kampanje.

Naime, ova predizborna kampanja s obje strane američke politike pokazala je da postoji određeni paradoks prekvalificiranosti, kao i potpuna averzija prema kandidatima političkog establišmenta. Koliko god to čudno zvučalo, pojava i popularnost Sandersa i Trumpa objašnjivi su sličnim anti-establišmentskim impulsom kod obje velike stranke. Kod republikanaca je populističkom skretanju dalje udesno uvjetovalo jačanje ultrakonzervativnih predstavnika u Kongresu zbog izrazite politizacije načina krojenja izbornih jedinica ('gerrymandering'), utjecaj konzervativnih donatora, medijska polarizacija, evangelistički glasački blok, kao i radikalni pokret Tea Party.

S druge strane, biračko tijelo demokrata ubrzano se mijenja u korist mladih, etničkih manjina i urbanih glasača, a kao što se moglo vidjeti iz niza prosvjeda pokreta Occupy, oni su svjesni nedostataka američkog političkog sustava i sprege politike i krupnog kapitala, posebice u godinama nakon velike recesije. To dakako ne ide u prilog Hillary Clinton čije se ime veže uz američki 'treći put' koji je demonstriran u dva mandata njenog supruga i koji, prema mnogima, nikako nije lučonoša progresivizma. Ne pomaže ni to što su njene kampanje velikodušno financirale velike korporacije i banke te što je ona sama bila u upravnom odboru jedne od najvećih svjetskih kompanija i držala dobro plaćene govore na Wall Streetu.

Realni izgledi za nominaciju

U trenutku pisanja ovog komentara, Hillary Clinton na nacionalnoj razini ima prednost od više od 13% nad Sandersom. Naizgled, to uopće nije loše. No ono što zabrinjava njene stratege je gotovo stalan rast potpore koju u proteklih šest mjeseci bilježi Sandersova kampanja u ispitivanjima javnog mnijenja. Ako uzmemo u obzir da je u Iowi sve neizvjesnije, a da Sanders vrlo vjerojatno dobiva New Hampshire, početak predizbora nije obećavajući za Clinton.

Nada se polaže u nastavak utrke u državama koje slijede, a koje su joj puno sklonije, poput juga i jugozapada Amerike. Ovog puta na ruku će joj vjerojatno ići i činjenica da se ne natječe protiv mladog karizmatičnog Afroamerikanca. Štoviše, Sanders još uvijek ima deficit potpore među Afroamerikancima i manjinama općenito, a oni čine velike glasačke blokove upravo u tim dijelovima SAD-a.

Mnogi će se složiti da je na papiru Hillary Clinton puno manji rizik na općim izborima budući da je u stanju prikupiti više donacija, privući umjerene i neopredijeljene, a ima i dokazanu sposobnost preživljavanja raznih skandala. No kako bi došla do općih izbora, treba dobiti nominaciju stranke. Za neke glasače demokratske stranke je nedovoljno progresivna, nekonzistentna i preagresivna u vanjskoj politici, dok se drugi vode ABC mantrom – 'Anybody But Clinton'. Hoće li prevagnuti protiv Sandersa, odlučit će, između ostalog, mobilizacijski napori i izlaznost birača u predizborima sljedećih mjeseci.

Jedno je sigurno – ova je kampanja do sada pokazala da konvencionalna mudrost ne vrijedi i da su dugoročne prognoze bile (barem dijelom) promašene kada su za 2016. decidirano najavljivale varijaciju na temu duela Clinton-Bush na nacionalnoj razini.