U tom smislu ova je anketa neka vrst podsjetnika i poticaja na vlastito promišljanje odnosa s državom koja je odavno prešla godine u kojoj bi joj se mogle tolerirati dječje bolesti. Po svim građanskim mjerilima postala je punoljetna. A kao takva mora moći otrpjeti i kritičan ton, a i činjenicu da njen rođendan ma kako uzvišen bio pada u – hrvatsku poslovnu zbilju o čemu svjedoči izjava Igora Mirkovića, novinara, filmskog režisera i direktora Motovun Film Festivala
'Za mene je Dan državnosti onaj dan kada svi uvijek spoje sve sa svime i odu iz grada, a ja ne izlazim iz ureda, jer nam je ovo vrijeme najintenzivnijih priprema za Festival. Naša složna ekipa želi sve najbolje svima koji slave i zahvalni smo za sva parkirna mjesta koja su nam ostavili na čuvanje. I ovo nije bezočna promocija Motovun FF-a nego čista istina koja nema ništa protiv Hrvatske niti protiv antifašizma. Nama uvijek prisjednu Dan antifašističke borbe i Dan državnosti, jer zemlja deset dana ne funkcionira, a u to vrijeme smo mi u najvećem poslu', kaže Mirković, pa u facebook-stilu zaključuje – 'Nismo mi partibrejkeri! Uostalom, kome ovdje nije dobro nek ide u Englesku.'

'Pamtim prije svega radost zbog činjenice da smo ostvarili državu. Odgajan sam s tim snom i bio sretan da se dogodio upravo na dan kad mi se rodio sin i kad sam završio rad na svom debitantskom filmu 'Krhotine'. Zato je to za mene nedvojbeno najveći dan moga života', kaže filmski režiser Zrinko Ogresta i dodaje: 'Nisam gajio prevelike iluzije. Bio sam svjestan da narod koji tisuću godina nema države ne može osobito brzo očekivati da ona bude uređena onako kako bismo priželjkivali.'

Političari su potrošili pozitivan nacionalni zanos

Rasplet koji je uslijedio za Ogrestu nije bio očekivan - nitko ne očekuje rat. 'Međutim, bilo je posve izvjesno da će biti vrlo teško', kaže. Od razočarenja izdvaja 'brzi gubitak onog plemenitog i poticajnog zanosa koji je postojao 1991.-e.

'Politika je mahom iskoristila Hrvatsku i glavni je krivac da se to dogodilo', kaže Ogresta, a kao najpozitivniju činjenicu izdvajaju onu da se 'unatoč svemu što se ovdje radilo i radi i to da još uvijek postojimo'.

Gordana Deranja, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca u izjavi je kraća, a ali ništa manje jasna: 'Iznimno sam ponosna na ovih 25 godina naše države. Žao mi je što više ne cijenimo ono što imamo i što ne pokazujemo domoljublje. S druge strane, poručujem političarima da i oni kroz vođenje države pokažu kako se voli domovina. Mi znamo što treba raditi, ali mi to ne možemo činiti: to mogu vlade, to može Sabor, to mogu predsjednici. Prema tome, više odgovornosti, poštovanja, morala i hrabrosti da se dignemo sa začelja, gdje smo trenutno gospodarski', kaže Deranja.

Njezin kolega Milan Vrdoljak, suvlasnik i direktor Ricarda iz Darde u Baranji, najveće prijevozničke kompanije u Hrvatskoj, kojega je Hrvatska udruga menadžera i poduzetnika (HUM-CROMA) prošle godine proglasila najboljim menadžerom u velikom poduzeću kaže: 'Država je kao i dijete od kojega očekujemo da bude najbolje i najljepše od sve djece koja su se do tada rodila. Pitanje je koliko su naši stavovi iz 1990. i 1991. bili realni i objektivni. Dok smo se u pojedinim segmentima razočarali, u nekim drugima smo dobili u Hrvatskoj ono što smo htjeli. Realno, ništa nije potpuno crno ni potpuno bijelo.'
Vrdoljak ističe kako se u proteklih 25 godina promijenio kompletan sustav jer smo iz jednoga prešli u drugo društveno uređenje. 'Ako gledamo iz ugla čovjeka, to je puno godina, ali za državu jako malo. Kao ljudi smo možda razočarani, ali je ipak sve vrijedno onoga što imamo. Napokon smo dobili vlastitu državu na što smo čekali 900 godina. Zbog toga smo povlaštena generacija koja je to uspjela ostvariti', napominje.

A što se s očekivanjima? Jesu li ispunjena?

'Očekivali smo demokraciju, slobodu i slobodu govora, što smo i dobili, možda čak i više nego li smo na to bili naviknuti. U poduzetničkom smislu smo svi dobili mogućnost iskazivanja poduzetničkog duha. No, netko se u uređenijim društvima bolje snađe, netko ima više, a netko manje sreće. Teško je to ocijeniti. Ako gledam iz osobne perspektive, dobio sam ono što sam i očekivao, ali prvenstveno vlastitim radom i zalaganjem', kaže Vrdoljak zaključujući kako je životno iskustvo utječe na procjenu.

'Možda one mlađe generacije danas, a to su ljudi koji su u naponu snage sa svojih 30-ak godina, ne znaju kako je bilo u bivšoj državi pa im je teško ovo procijeniti. No mi smo generacija koja je nešto stvorila, a dobrobiti će osjetiti tek one generacije koje će doći poslije nas', zaključuje Vrdoljak.

'Ova situacija oko novih izbora pokazuje da dolaze promjene i hvala bogu da dolaze mladi ljudi koji se ne zadovoljavaju sistemom kakav je bio prije njih kad su prelazili iz partije u partiju', kaže Ladić i napominje kako se u njegovu Međimurju, koji je specifičan kraj, živi nešto bolje nego u ostatku Hrvatske i problemi i nedaće se baš ne osjećaju.

'Međutim ne živi se u Međimurju ništa lagodnije jer je ovo jako radišan narod', njegovo je viđenje.

Rukometaš Zlatan Saračević, igračka legenda, trenutačno trener RK Dubrovnik kritičniji je, a i manje se bavi obljetničkim, a više svakidašnjim dojmovima.

'Da budem iskren, stanje nije sjajno, a to je zato što svi ljudi kojima sam okružen teško žive. U mom sportu, u rukometu, situacija je jako teška jer zbog nedostataka sredstava propadaju klubovi u malim sredinama kao što su Split, Osijek, Varaždin, Karlovac, Đakovo ili Kutina. Iz takvih sredina dolaze igrači, a usprkos tome što rukomet ima vrhunske rezultat i svake godine izbaci nekoliko novih imena situacija nije dobra. Kako bi došli bolji dani treba što prije donijeti zakon o sportu!' kaže Saračević i dodaje: 'Većina ljudi koji rade u rukometu su volonteri ili fanatici, a često se događa da oni koji žele raditi u rukometu moraju raditi nešto drugo kako bi preživjeli. Bez tih ljudi neće biti ni igrača i to je najveći problem. Događa se da klinci prije 18. rođendana bježe u inozemstvo kako bi nešto zaradili, a to je ozbiljan problem.'

Nakon 25 godina države građani Hrvatske nepobitno su dokazali jedno – da su specijalci
'Taj dojam dobijem kad razgovaram s poznanicima iz inozemstva, koji se čude kako s malim plaćama ljudi ovdje žive, shvatim kako smo mi Hrvati - specijalci. Velik broj ljudi je blokiran, ljudi imaju milijun dugova, a opet se nekako živi. Očito je za to kriv mentalitet i čini se kako smo majstori preživljavanja u tzv. nikakvim uvjetima', kaže Saračević.

Slična poruka stiže i od Arete Ćurković, glumice osječkog Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, u javnosti poznatije po ulogama u filmu 'Kino Lika' i 'Majstori'.

'Optimista sam po prirodi i želim vjerovati da će se nešto promijeniti na bolje jer je sve otišlo na krivi put zbog vječitih podjela, tko je, što, koje su orijentacije. Puno se loših stvari dogodilo, ljudi nemaju posla, a čini mi se kako su profitirali samo pojedinci. Ako se skupimo, vjerujem da još uvijek možemo nešto popraviti. Imamo predivnu državu. Malo je tolerancije, ljubavi i poštovanja, a to nam treba kako bi došlo do zajedništva', kaže Ćurković, dok Mirjana Krizmanić, psihologinja s respektabilnim uvidom u duševno stanje željenog građanskog zajedništva kaže kako se ono može stvarati samo čistim pojmovima.

Domovina vas ne može razočarati, a država može

'Prije svega u Hrvatskoj se prečesto i predugo brkaju dvije kategorije, odnosno poistovjećuju se domovina i država. Domovina je snažno emotivno pozitivno obojena kategorija, ona je vezana uz vaš zavičaj, uz ljepotu krajobraza, gradova, jezik, kulturu… Mislim da je teško kazati da vas domovina može razočarati, ono što vas može razočarati to je način na koji se tim općim dobrom upravlja, što bi trebao biti posao svake dobre države', kaže Krizmanić.

Po njezinim riječima, građanin nema nikakve potrebe držati pojam države na terenu fantazija: 'Oni koji žele doći na vlast ili su na vlasti grade fantazije, priča se tako o snivanju Hrvata za vlastitom državom od stoljeća SEDMOG, mnoge teme iz povijesti se zaogrću se mitom, druge se umanjuju… Moje iskustvo kaže da običan narod nema vremena za fantazije takvoga tipa. Od stoljeća sedmog on najprije misli kako će preživjeti. Oni koji su rat iskoristili tako da bi zbrinuli svoje obitelji do koljena sedmog oni su u samom početku izokrenuli priču o državi u neku vrst laži. Kako možete tvrditi da volite domovinu a da pritom sudjelujete u njenom potkradanju? Današnja Hrvatska je oglođana kost, ma kakvu fantaziju političari i mediji željeli nalijepiti na nju. Tek kad to shvatimo moći ćemo razmišljati o terapiji', kaže Krizmanić.

Po njoj prva mjera koju bi u Hrvatskoj trebalo poduzeti je ta da od države laži postane država koja zagovara istinu kao prvu na ljestvici sustava vrijednosti. Ističe kako je istina jedini temelj na kojem je moguće graditi zdravu državu, dakle onu državu koja će umjesto izvrnutih kriterija i prijetvornosti sama promovirati odgovornost.

'Za vlastitu državu morate se izboriti ne samo oružjem i sudjelovanjem u ratu nego poštenjem, sviješću, odgovornošću i solidarnošću u miru. Tada ona ima smisla', zaključuje profesorica Krizmanić.

SaveSave