Prošlotjedno gostovanja Thomasa Pikettyja u Zagrebu još jednom je pokazalo da su potpuno u pravu rijetki intelektualni glasovi s hrvatske desnice kada govore o hegemoniji ljevičara u hrvatskoj kulturi i društvu. Pritom se pod 'ljevičare', naravno, ne misli na SDP, nego na difuzno definiranu većinom zagrebačku kulturnu, umjetničku, aktivističku, akademsku, medijsku (itd.) elitu koja je nesumnjivo u raskoraku s nemalim dijelom hrvatske nacije, napose onima koje definiraju parole poput 'Bog i Hrvati'. Oduševljenje, pa i adoracija kojom je dočekan Piketty nesumnjivo ima i element malograđanštine, što se vidjelo po tome da su se na Filozofski teatar u HNK prvi put zaputili i mnogi koji inače s prijezirom gledaju na domaće neomarksiste, Subversive Festivale i Slavoja Žižeka, čije pak izjave u svjetskim medijima o Hrvatskoj toliko uznemiravaju da se sazivaju konziliji profesora u novinama kako bi 'hrvatskome čovjeku' rastumačili što je i tko je taj slovenski filozof globalne reputacije.

Naravno da se uvijek vrijedi podsmjehnuti salonskim ljevičarima koji se bude s radničkim pravima na usnama, kao što idu i spavati a da u životu nisu upoznali prave radnike ili jesu pa im se gade jer su seljačine.

Ali sve to ne mijenja činjenicu da u hrvatskom društvu kulturnu hegemoniju imaju lijeve, pa onda i liberalne ideje, a tako uostalom i treba biti, ne jer su ljevica i liberali pretplaćeni na takvu poziciju, nego jer je hrvatska desnica poražavajuće siromašna kad je riječ o idejama i intelektualcima. Ljevičarska je hegemonija izraz i slabosti onoga što se nudi s desnice, a ne samo gramšijevska teorija zavjere, što se moglo vidjeti i dan nakon Pikettyjeva gostovanja pregledavajući desničarske medije. Skoro ni slova nije objavljeno, jer je očito da ne znaju što bi uopće s autorom 'Kapitala u 21. stoljeću', kojega uostalom nisu ni čitali jer se vrijeme trošilo na 'Smrad trulih lešina' Ivana Aralice, knjigu koja mozak čitatelja pretvara u trulu lešinu. I koga uopće briga u autarkičnom mjehuriću hrvatske desnice za bilo što iz 21. stoljeća, kad vode žestoku bitku za filoustašku reinterpretaciju 20. stoljeća; koga briga za kapitalizam i kako ga učiniti minimalno podnošljivim za normalan život ljudi kad nema grba na registarskim tablicama! Pa gdje je Piketty bio devedesetprve?!

Ima, doduše, desnica svojeg Francuza, stanovitog Jean-Michela Nicoliera, mladića koji se iz nedefiniranog osjećaja avanturizma 1991. pojavio u Vukovaru i hrabro pridružio obrani grada, da bi na kraju bio brutalno smaknut na Ovčari. Kada odete na hrvatsku Wikipediju, tu utvrdu hrvatske klerikalne i filoustaške desnice, naći ćete, naravno, upis o Nicolieru i njegovoj tragičnoj sudbini, ali kada u tražilicu ukucate 'Thomas Piketty', primijetit ćete da teksta o njemu - uopće nema! Savršeno plakatni primjer tragikomedije koja je hrvatska desnica koja ne shvaća da za sadašnjost i budućnost Hrvatske Piketty znači beskrajno više od Nicoliera. I općenito, za budućnost uvijek mnogo više znače živi nego mrtvi, pa bili to ljudi ili ideje. A skoro sve ideje koje u javnosti artikulira hrvatska desnica su iz zagrobnog života: mrtvi (često navodni) heroji, izumiruće i nadiđene tradicije, stoljeće sedmo, a ne dvadesetprvo.

Zato nikoga ne treba čuditi što se po hrvatskim društvenim mrežama žestoki fajtovi vode između neomarksista i neoliberala, jer je riječ o ekipama koje iza sebe barem imaju pročitane knjige i koherentne, racionalne ideologije, dok nacionalna desnica lamentira o emocijama 'hrvatskog čovjeka' te većinom ne posjeduje ni osnovni kategorijalni aparat kojim bi se uključila u diskusiju. S jedne strane dakle imamo npr. Marxa, Keynesa, Badioua, Habermasa i Pikettyja, s druge imamo Hayeka, Schumpetera, Rawlsa, Friedmana i, hajde da obradujemo i tinejdžere, Ayn Rand, dok s treće imamo - koga? Valjda Zdravka Tomca. Tomislava Sunića? Pa kada će nam konačno hrvatska filoustaška desnica dovesti u goste Davida Dukea ili Davida Irvinga, da čujemo jasno artikulirane ideologije bijele supremacije i paneuropskog fašizma, a ne da nas se tlači Budakom, Lošom i Aralicom? Bar to, pobogu!

Bilo je do suza dirljivo nedavno čitati tekst Tihomira Dujmovića o Srećku Horvatu i hrvatskom neomarksizmu s obzirom na to da je iz tog nenamjerno duhovitog štiva isijavala posvemašnja zbunjenost pred općim mjestima 21. stoljeća. Izgledalo je to kao da se pisanja teksta na temu interneta prihvatio netko tko još i ne zna da postoji električna energija, pa mu se taj world wide web čini kao crna magija. Ali kako uopće, recimo, raspravljati u stanju u Europskoj uniji i, recimo, hrvatskoj vanjskoj politici s ekipom koja misli da je Velika Britanija protiv Hrvatske, što potkrepljuje krunskim argumentom 'izdaje' na Bleiburgu? Jedina racionalna reakcija, ujedno i prilično snobovska, jest valjati se na podu od smijeha na takve sitnoumne gluposti.

No kad je već spomenuta crna magija, hrvatskoj se klerikalnoj desnici ne može uzeti zasluga da se tom temom nije intelektualno pozabavila. Vjerojatno šira javnost nije upoznata, ali u svibnju 2013. u Hrvatskoj je gostovala Gabriele Kuby, njemačka fundamentalistička publicistkinja koja je ispisala 160 stranica na temu je li Harry Potter dobar ili zao te ih objavila u knjizi 'Harry Potter – gut oder böse'. Zaključak gospođe Kuby, koja je u Hrvatsku dovedena da na Kaptolu priča o svjetskoj seksualnoj revoluciji (što je sve zajedno beskrajno ironično!), jest da je Harry Potter djelo Sotone i da ga klinci ne bi smjeli čitati. Da nema ljudi koji su je shvatili ozbiljno, bilo bi to za umiranje od smijeha.

Ništa drugačije nije bilo ni ludilo prvog gostovanja šarlatanke Judith Reisman, vođene po Hrvatskoj kao mečka na lancu (ali za izdašan honorar, nema sumnje!) koja je ispisala stranice o tome da konzumiranje pornografije u mozgu stvara nekakve 'erototoksine'. Ako ćemo to shvatiti ozbiljno, onda odmah svi u Hrvatskoj možemo prijeći i na scijentologiju kako bismo spasili svojeg 'thetana' i konačno doskočili zlom planu intergalaktičkog zlikovca Xenua

Očito je da i hrvatska desnica shvaća da je u intelektualno inferiornijoj poziciji u odnosu na lijevo-liberalni mainstream pa se trudi to promijeniti blefovima poput Reisman ili Kulfesta – festivala progresivne kulture. Niste čuli? Što je pak sad to? Festival progresivne kulture događanje je koje su prošle godine organizirali samodeklarirani hrvatski novi konzervativci (to su oni koji ne vole predsjednicu jer razgovara s Hillary Clinton), a već u nazivu manifestacije vidi se njen shizofreni karakter i intelektualno nepoštenje. Konzervativci koji organiziraju Festival progresivne kulture, only in Croatia! Glavni inozemni gosti bili su Pinochetov bivši savjetnik Robin Harris i gospodična Lila Rose (godište 1988.), američka fundamentalistička aktivistkinja koja u tajnim misijama obilazi klinike u kojima se vrše abortusi. Nije to bio zamišljeni konzervativno-desničarski Filozofski teatar, ali je definitivno bio teatar apsurda.

Hrvatska desnica ne može uvjerljivo tvrditi da nije imala devedesetih svoj vlastiti marš kroz institucije, ali je to osvajanje rezultiralo njihovim srozavanjem, pa i urušavanjem. U istom se periodu bivša komunistička elita prešaltala na lijevo-liberalne i ljudskopravaške pozicije demonstrirajući time da mnogo bolje razumije duh vremena. I dok je su iskreni ili oportuni nacionalisti pljačkali Lijepu Našu, stasala je nova generacija koja je inspiraciju našla u Marxu ili Hayeku, nasuprot vršnjacima koji su se prepoznali u Thompsonu. Prilično je jasno tko će tu tvoriti novu hrvatsku inteligenciju, kakva god bila.

Nema sumnje da hrvatska desnica može osvojiti još par izbora svojim ispraznim nacionalističkim parolama i paranoičnim mobiliziranjem protiv nepostojećih udbaša, ali u borbi ideja nije sposobna ni sudjelovati. Kao što su im ideje mrtve, s vremenom će im umrijeti i vjerna glasačka klijentela. A budućnost hrvatskog društva će odlučiti demokratski sukobi ljevice i liberala koji sve i da nisu u poziciji potpuno zaslužene kulturne hegemonije, s nje ni ne mogu abdicirati sve da i hoće, jer je desnica nema čime preuzeti.