Ministarstvo financija i Porezna uprava još uvijek javnosti nisu objasnili zašto račun tvrtke Željka Biloša nisu ovršili godinu i pol dana. DORH je prihvatio kaznenu prijavu protiv šefice Porezne uprave Nade Čavlović-Smiljanec, a i smijenjena je voditeljica osječke ispostave, ali što to vrijedi tisućama poduzetnika kojima poreznici uvijek promptno sjedaju na račun, mnogo brže nego jednom Željku Bilošu, čije brojne tvrtke prihode i rashode mjere u milijunima kuna
Njegov Osimpex 2011. godine zadržao je 1,8 milijuna kuna dobiti, a sljedeće godine još 905 tisuća kuna. Ta tvrtka kontrolira trgovinu čeličnih proizvoda i poluproizvoda, raznih limova i cijevi, vrijednu na desetke milijuna kuna. Prihod je 2008. godine bio 91,2 milijuna kuna, 2009. godine 87,4 milijuna, da bi se sljedećih godina, od 2010. do 2012. prepolovio, upravo kada je, u općoj državnoj besparici, stala manija gradnje na kojoj je Biloš, očito, zidao svoju veletrgovinu.
Osimpex je sredinom 2012. još bio većinski vlasnik Osječke ljevaonice željeza i tvornice strojeva (OLT), kada je Porezna uprava donijela rješenje da se tvrtku ovrši zbog 27 milijuna kuna poreznog duga. Iako su postojali zakonski uvjeti da se to napravi, osječka Porezna uprava, na čelu s tadašnjom pročelnicom Ružicom Kovačević, nije to napravila. Misterij, tko je koga nagovorio da ne djeluje po zakonu, Smiljanec Kovačevićku ili je osječka pročelnica samovoljno slučaj skrivala duboko u ladici, s Bilošem u dogovoru ili ne, i da ne dostavi FINA-i zahtjev za blokadu računa OLT-a, poreznice će morati rasvijetliti našim istražiteljima.
Ali i prepolovljen Bilošev profit u Osimpexu bio je dovoljan za plaćanje duga državi. Da je to napravio na vrijeme, mogao si je uskratiti pravosudnu istragu protiv sebe u kojoj se sumnja da je od određenih policijskih službenika dobivao tajne informacije o mjerama koje je policija poduzimala protiv njega.
Tim više što je čelik samo dio Biloševe poslovne priče. Sinu je prepustio Osječku televiziju, koja je u toj jazbini Branimira Glavaša poslužila za promoviranje drugih političara, pa su se često pojavljivali HDZ-ovci. Iako otvoreno navijački, pogotovo u vrijeme izbora, program ove male kuće daleko je gledljiviji od uradaka jedine lokalne konkurencije, Slavonske televizije, čije su emisije napravljene o i zbog HDSSB-a. Biloševa TV ili, kako je neki aktivist tvrdio na naljepnicama na gradskim fasadama 'Čepinska TV', ipak je zanimljivija, pa uglavnom nudi prostora i drugoj strani priče.
No Osječani su ovih dana na toj televiziji uskraćeni za koju vijest o istragama protiv Smiljanec-Čavlović-Kovačević-Biloš, premda je svima jasno da je to trenutno najveća osječka afera, koja rep vuče duže od posljednjih godinu dana.
Taman negdje lani u proljeće, kada je Biloš već mogao sumnjati da ga policija drukčije gleda i sluša nego ostale poslovne trudbenike, pokušao je kupiti je slovensku tvornicu obuće Peko za šest milijuna eura. Akvizicija je propala nakon što su banke stale na loptu i odbile mu izdati jamstva.
Biloš je i ranije ulijetao grlom u jagode, Portanovom u osiromašenu i nezaposlenu osječku regiju, čija se perspektiva vidi u opustošenim proizvodnim pogonima nekih od nekada najuspješnijih hrvatskih firmi, poduzetničkim zonama pretvorenima u skladišta i salone, dugim redovima pred šalterima biroa i fantastičnom sposobnošću lokalnih političara da svoj grad izoliraju i u beznađu utamniče građane na duži vremenski period.
U takvom ambijentu izgraditi najveći trgovački centar u istočnoj Hrvatskoj, na 80 tisuća četvornih metara, svakako je poslovna avantura na kojoj Bilošu sigurno ne zavidi nijedan iole proračunati poduzetnik. Njegov sin Antun, direktor Amplituda, koji upravlja Portanovom, svake godine jedanput u lokalnim novinama pohvali se brojem posjetitelja, kojih je do ljeta 2013. (prema internoj evidenciji) bilo deset milijuna, 'lajkovima' na Facebooku, koncertima i trendovima. Slabo se dotiče financijskih rezultata, koji nisu nešto bajni.
Od otvorenja Portanove tvrtka Amplitudo poslovala je s gubitkom. Prve godine rada, 2011, samo 1,74 milijuna, a već 2012. godine gotovo deset puta više, 10,77 milijuna kuna. Kako će Biloš, s takvom ne-zaradom, povratiti vrijednost ulaganja koja je iznosila 85 milijuna eura (630 milijuna kuna)?
Ako ga i ne brinu takva pitanja, nije ni čudno. Inače nije štedljiv čovjek. Pogledajte samo kuću u Prenjskoj ulici. Retfala je oduvijek bila zona niske obiteljske gradnje. Kuće u nizu, projektirane u stilu najbolje urbanističke tradicije iz 80-ih godina kada se obiteljska posebnost i kreativnost ukućana pokazivala uređenjem prostrane okućnice. Vrt ili voćnjak u stražnjem dvorištu, a cvjetnjak, grmovi i živice, pod brezom ili borom, ispred ulaznih vrata.
A onda su, nastupom režima divljih kapitalista, došli građevinski poduzetnici. U građevinski kaos Retfale, po sistemu tzv. krezube gradnje, višekatnicama uguranih između malih obiteljskih kuća, parkiralištima, umjesto povrća i cvijeća, izvrsno se uklopio Bilošev zidano-kovani kič s elementima antike. Prekoputa lokalne birtije puca pogled na zdanje oivičeno visokom ogradom od najčvršćeg željeza, a la Osimpex, iza kojega se zeleni nisko i britko podrezana živica običnog šimšira (lat. Buxus sempervirens), a iza svega remek-djelo retfalačkog novog vala.
Biloš je izgleda htio impresionirati goste odmah na kućnom ulazu, i to s četiri prava pravcata jonska stupa, koji umjesto zabata s nekom drevnom izrekom pridržavaju direktno krov. Kipovi bogova ili nekih zamišljenih junaka izležavaju se sa svake strane ovog raskošnog ulaza, kao da ilustriraju koliko njihov vlasnik voli jesti najslađe grožđe i piti nektar. Nesumnjivo da su i policijski službenici primijetili tu istančanost građevinskog ukusa poduzetnika kada su ga privodili lani u ožujku. Onako zamišljenima vrtjelo im se pitanje: pa zašto Biloš gradi tako kičasto i skupo, a ne plaća državi porez?
