Socijaldemokrati ne pokazuju znakove sumnje u ono što rade. Vjeruju da će se stvari odjednom preokrenuti. Što se to, zapravo, događa socijaldemokratima? Socijaldemokratima se, rekao je u nedavnom razgovoru za portal Autograf.hr bivši ministar kulture u koalicijskoj vladi koju je vodio pok. Ivica Račan i jedan od najlucidnijih mozgova SDP-a, periodično događa isto što i konzervativcima – negdje gube vlast, negdje možda i orijentaciju. Ali postoji i razlika – samo socijaldemokrati ostvaruju neki novi stupanj socijalne emancipacije, u koji se onda useljavaju konzervativci kao da je njihov, ili barem kao da je zajednička kuća. A socijaldemokrati ne mogu svaki čas otvarati nove prostore. Ali zašto ne mogu?

Tako je to od postavljanja same ideje socijalne države, od 1950-ih, kada je cijela Europa postala socijaldemokratska, najprosperitetnija, optimistička... Sada je ta ideja u defanzivi. Poslije pada njenog 'opasnog' komunističkog reprezentanta na Istoku, socijalna ideja stradala je i na Zapadu. Kovači lažnog novca, financijski sektor, svoje bonuse trebaju namiriti iz navodno pretjeranih socijalnih davanja, jer bez toga navodno nema izlaza. U takvu istinu su mnogi povjerovali, pa i neki socijaldemokrati.

'Treći put' (Clinton, Blair, Schröder) značio je otvaranje neoliberalne bušotine i s lijeve strane, a bez sprave za njeno zatvaranje. Sad, kad su svi pošpricani neoliberalizmom (a Milanović se uopće ne trudi ni presvući zaprljanu kravatu), teško se od toga oprati. Trebalo bi ponovno objasniti da je novac ipak samo konvencija. Ali on sada ne vlada kao konvencija nego apsolutistički, bez ikakve konvencije, proizvodi samoga sebe i propisuje otpisane – a to smo svi mi, ako se kojom srećom nismo na vrijeme snašli. Nema se čega bojati – ima svjetsku i lokalnu oligarhiju, svjetsku i lokalnu medijsku mašineriju, a ako, ne daj bože, zatreba, bit će tu i vojska i policija. Komunizam je propao. Čega bi se još bojao? Zato je Vujić želio preformulirati poantu jednog mojeg pitanja – 'što se to događa vama socijaldemokratima' – u pitanje – 'što se to događa svima nama'?

Pod pretpostavkom da je dozvoljeno 'o nama', to jest, o onima koji su birali tzv. (naime više nepostojeći) Plan 21 govoriti i kao o sukrivcima, ili kao o onima kojima se, eto, to nešto strašno i čudno događa, treba kazati da se hrvatsko društvo toliko polariziralo da bi poželjna promjena bila njegova stabilizacija, misli Vujić. Gotovo da je sretna okolnost da smo mali i periferni, pa uz sadašnje političko natezanje konopca vjerojatno ipak neće nastupiti sve posljedice takve ekstremne polarizacije. Nažalost, ne stvara se ni neki širi socijalno-ekonomski participacijski pokret koji bi mogao biti i razvojan, izbjeći frontalne socijalne sukobe i ostvariti elementarnu socijalnu solidarnost. Iznenađujuće, toga danas ima više u SAD-u nego u Europi. No to već pripada i polju subjektivne degeneracije političkih struktura uopće, uključujući ljevicu. Jednom riječju, pametnih i hrabrih ili nema ili ne dolaze do riječi.

No jesu li građani krivi zato što Vlada ne mrda i što stoji na mjestu?! Samo aktivna nacionalna industrijska politika, dodaje Vujić, može pokrenuti zemlju, a nju nije moguće postići bez pozitivne državne intervencije - restrikcijama državne i građanske potrošnje troši se doduše manje kisika, ali se ipak ne diše. Nije Švedska najprije bila razvojna pa tek poslije socijalna i demokratska, nego je prije postala socijaldemokratska, pa tek onda razvojna.

Nekoć su socijaldemokrati i socijalisti podupirali radnike. Potom su se počeli od njih udaljavati i podupirati srednji sloj, u kojem su našli novo izborno uporište. Radnici su im okrenuli leđa, a sada im leđa okreće i srednji sloj. Više od polovine građana EU-a tvrdi da su skloni 'ljevici', ali je ne vide. Socijaldemokracija je postala lijevo krilo politike štednje. S kojim posljedicama?

Pa, posljedice su, to i vidimo, anoreksija socijalne države. Što se radnika tiče, oni su se sa socijaldemokracijom uspeli do najviše točke zaštite, barem u Europi, približili se srednjem sloju ili čak to postali. Ali sada se izmijenila i priroda rada. Klasičnih radnika je sve manje, a najamničkog intelektualnog proletarijata sve više. Međutim intelektualni proletarijat je startao kao srednji sloj, pa mu usprkos svemu i sada mentalno pripada. Nema čak ni nekog sindikata da ga štiti kao cjelinu. Taj sloj još nije prijetnja asocijalnim strukturama svjetske moći, najmanje neka revolucionarna prijetnja. Više nema neke revolucionarne prijetnje. Prijetnja je tek, kaže Vujić, u samourušavanju tih oligarhijskih struktura moći uslijed onoga što se nekad komplicirano nazivalo 'tendencijski pad profitne stope', a sada se može nazvati i mnogo jednostavnije – kolapsom financijskog sustava uopće; uspjeli su da se svi toga boje.

Da do toga ne dođe, ekonomske politike razvitka zamijenjene su politikom štednje. To dakako ne vodi dugoročnom očuvanju današnjeg svjetskog ekonomskog poretka, ali odgađa njegov trenutačni kolaps. U tom smislu i socijaldemokracija postaje to lijevo krilo politike štednje. Socijalna radikalizacija je plaši, a konzervativna stagnacija je guši.

Šef hrvatskog SDP-a, ma tko to bio, i kakav god bio (Milanović, vidimo, vodi bitku golim rukama da ne potone, ali teško da će preživjeti, čak i da Linića gurne kroz prozor), ne može biti rak samac. Taj koji bude želio revitalizirati socijaldemokraciju i vratiti ih iz mrtvih morat će pokušati podržati ono što Vujić naziva participacijskim pokretom, to jest participacijskom socijalno-ekonomskom praksom.

Danas ispada da su stari srednjeeuropski kapitalisti, npr. Bata i Škoda, bili pravi socijalisti; i današnji Urugvaj je socijalniji od svojih nekadašnjih europskih uzora. Moguća je socijalizacija ne samo gospodarskih odnosa unutar i između gospodarskih subjekata, nego i socijalizacija bankarskog sustava. Ali za to je potreban i širi politički pokret i širi politički nazor, pa i otvaranje zatvorenih medijskih vrata koja sada ne propuštaju ništa što miriše na promjenu socijalno-ekonomskih odnosa čiji su sami i korisnici i apologeti.

Za kraj, umjesto requiema i pokoja vječnog socijaldemokratskoj duši, Vujićev pokušaj da i on ne sklizne u raku: 'Neće vam ljevičari tako lako izumrijeti, dapače. Pitanje je samo kakva vrsta ljevičara će još nastati. Kako sada stoje stvari, ne bi me čudilo da se ljevica radikalizira koliko su se radikalizirali i socijalni problemi koje treba rješavati. Ne vjerujem da se to može postići na konceptu stare radikalne ljevice, niti na obnovi iste takve ljevice kao nove ljevice.'

Nego? Ha, u Njemačkoj, pa i Grčkoj, stara i nova stara ljevica postaju jače od one socijaldemokratske ljevice koja se obično svrstava uz demokratski lijevi centar. Ima u tome i subjektivnih slabosti socijaldemokratskih vodstava. Ono u čemu se sigurno ne sporimo s Vujićem je stav – ako ljevica nije emancipacijska, socijalna i kreativna, onda nije ni ljevica. Socijaldemokracija je na čekanju. A sada je možda već i kasno.