Priče, s novinarskog ili literarnog rakursa izvanredne su, kao što je ova rudara Alejandra Valerije, ali polako stižu do medija, probijajući se kroz tvrd i nezainteresiran svijet koji je već oguglao na siromašan, opasan i težak život čileanskih rudara.

Pala je još jedna noć nad rudnikom u kojem je prije šest godina poginuo rudar Pedro Gonzalez, gdje je dvije godine kasnije pao Fernando Contreras, gdje je 2007. umro Manuel Villagran, gdje je 3. srpnja ove godine bez noge odsječene u nesreći - na toj istoj prokletoj dubini od 700 metara - nastradao Gino Cortes, gdje su 5. kolovoza ostala zatrpana 33 rudara.

Noć, bilo da je ona stvarna, iznad zemlje, bilo da je stalna, njima tamo dolje, donosi neizvjesnost, pa je sinoć bušilica nade, australska grdosija Strata 950, zapela na 20. metru dubine kada se je novi tunel počeo urušavati.
Sve to prati Valeria, i strku i nervozu i strast spasilačkih ekipa nad kojima bdije poslovođa Andres Sougarret

Nakon dva sata nervoze, bušilica opet radi. U trenutku sastavljanja ovog izvještaja, buši se 40. metar tog tunela od 33 centimetra širine koji će se u drugoj fazi morati proširiti na 66 centimetara da bi, jedan po jedan, za nekoliko mjeseci nevjerojatnih napora i patnji, rudari mogli biti izvučeni, živi ili mrtvi. Nacija kaže: živi!

Ali Valeria se sjeća samo dana prije katastrofe, kada mu je iskusni Yonny Barrios, koji sada u dubini djeluje kao bolničar i priručni psiholog, gledajući pukotine u galerijama, rekao: 'Ovaj rudnik plače previše, samo što se nije slomio.'

Previše je tu nesreća bilo, previše znakova da cijeli posao ne valja, previše tehničkih kvarova, ali je potreba za nadnicom od 140 eura bila golema za većinu koja se oglušila na sve te znakove. Osim za Alejandra Valerije koji je poslušao onaj glas koji mu je stigao iz trbuha i koji mu je govorio: ne silazi, misli na sebe i na svoje, ne silazi!