Kad sam prije nekoliko mjeseci napisao kolumnu o anticipiranju revivala žanrova devedesetih, netko je u komentarima priupitao zašto nisam spomenuo *house* devedesetih. E pa, nisam ga bio spomenuo zato što je u domeni housea bacanje pogleda unatrag konstanta skoro pa otkad je housea. Unutar tih voda revival, primjerice, starog Strictly Rhythma bi bio pažnje vrijedan koliko i neki novi revival garažnog rocka šezdesetih unutar voda rocka (drugim riječima – nikakva posebna novost), i jedino što bi bilo vrijedno spomena je kad bi se sa starim houseom pozabavili glazbenici koji su totalno izvan te priče... I, gle, upravo to se i počinje događati!

A događa se, naravno, u SAD – gdje house nije toliko opća kultura koliko je *kult*, nešto što ne trešti iz svakog drugog kluba; nešto što je mahom egzotično kako prosječnom puku, tako i alternativcima koji, nakon što su osamdesete apsolvirane do besvijesti, traže inspiraciju u razmjerno netaknutim parcelama prošlosti.

Pokret u povojima predvodi ekipa okupljena oko 100% Silk, podetikete losanđeleske izdavačke kuće Not Not Fun, inače specijalizirane za gitarsku psihodeliju i buku. Spiritus movens 100% Silka je Amanda Brown, žena koja je zajedno s mužem Brittom pokrenula Not Not Fun prije sedam-osam godina, i koja ovako objašnjava nagon za grananjem aktivnosti: ‘Tastemaker si onoliko osluškuješ underground - primaš demoe, daješ ono što i dobivaš. Kad su najbolji glazbenici radili dronove, mi smo izdavali drone-ploče. Ista stvar je bila i s psihodeličnim rockom, i s lo-fi garažom, ambijentalnim stvarima, lo-fi popom… A onda sam prije oko godinu i pol počela primjećivati kako puno mojih frendova radi glazbu baziranu na beatovima, i to je bilo, ono – nije da je itko to skrivao, ali su to sve bili nekakvi projekti sa strane. I stalno sam si mislila: ovo je prava stvar, ovo se stvarno događa, ali svi kao da su pomalo bojažljivi jer, naravno, underground nije uvijek spreman za promjene.’

Imena koja izdaju za 100% Silk također imaju slične korijene: Daniel Martin-McCormick a.k.a. Ital je, na primjer, nekoć svirao u post-hardcore bendu Black Eyes, dok je Honey Owens iz Miracles Club startala u nojzerskoj grupi Jackie-O Motherfucker… I to se čuje u njihovim današnjim aproksimacijama antiknog housea, čiji je neuredan, neuglađen zvuk – očit plod lo-fi/DIY-estetike.

I mada lo-fi razbarušenost definitivno jest ono što 100% Silk izdvaja iz nepreglednog mora retro-hausera, to je ujedno i kamen spoticanja: mnogi se DJ-i žale kako su stvari s 100% Silka loše masterirane, i da zvuče mutno i slabašno kad ih se pusti u klubu – posebno kad ih se miksa s bilo kojim standardnim houseom masteriranim za standardno klupsko ozvučenje. Štoviše, znaju zvučati nezgrapno čak i kad ih se miksa *jedne s drugom*, kao što možete čuti iz ovog oglednog miksa.

Lako bi bilo pribjeći romantičnoj viziji buntovnih odmetnika koji dižu srednji prst hauserima i njihovoj opsesiji s ‘dobrim saundom’, no ako je suditi po intervjuima s akterima ove scene, ipak se čini logičnijim zaključak – da ih ili za to nije briga (još), ili da naprosto *ne znaju* kako masterirati stvari da zvuče moćno u klubu… Jer, ne zaboravimo, pričamo o američkim alternativcima koji tek kroče u taj svijet, i iz čijih je izjava očito da o tom svijetu imaju neke… Pa, poprilično *bizarne* predodžbe. Na primjer, Ital kaže: ‘DJ-iram, i volim slušati druge DJ-e, ali mi je razmišljanje o tome kakav će biti ‘praktični’ učinak moje glazbe na podiju - pomalo kreativno sputavajuće.’ Dok Amanda Brown veli: ‘Svijet plesne elektronike je jako strog i izoliran. Jako je sličan hip hopu, rapu – imaš krug ljudi koji rade takvu glazbu i žele biti slavni. Žele se obogatiti, i ne žele to postići putem underground-kanala.’ (Ono, W… T… F?!?)

Ta ekipa je primarno orijentirana na nastupe uživo, dakle na razglase za bendove, tako da s te strane lo-fi zvuk i nije nužno neka velika prepreka… No opet, s druge strane, vruća su roba i u tradicionalnim sferama klupske glazbe: utjecajni elektroničarski webzin Little White Earbuds je svrstao 100% Silk među pet najjačih etiketa ove godine, o njima se piše i u Mixmagu i po Resident Advisoru, a za početak iduće godine imaju bukirane nastupe po klubovima diljem Europe.

Što će ga reći da se 100% Silk, kao i njima srodne duše s obje obale SAD - nalaze na raskrižju. Jedan put ih vodi u čvršći zagrljaj klupske hulture te podvrgavanju gravitacijskoj sili koja za sobom povuče manje više svakoga tko se dovoljno vremena bavi houseom, ma kojom god vrstom, a to je gravitacijska sila tech-housea – strogo funkcionalne, minimalističke, drogeraške muzike koja je, kako se čini iz dosadašnjeg povijesnog iskustva, naprosto *neizbježan* most između pojmova ‘housea’ i ‘undergrounda’, s koje god strane da uletili u cijelu tu priču.

To bi bio najizgledniji put – no i onaj po kojem bi s vremenom zvuk 100% Silka izgubio na unikatnosti, pa i smislenosti. No postoji i ona druga mogućnost, možda manje izgledna ali ne i neostvariva – a to je da 100% Silk ovog desetljeća s houseom bude ono što je DFA bio nultih s post-punkom: da indie drži jednom nogom u klupskom svijetu, ali *samo* jednom, i da mu primarno, prije svega, obogati koncertni vokabular.