Postoje ipak crkveni angažirani laici (disidenti) koji smatraju da je za Katoličku crkvu biti prva i jedina alternativna institucija kubanskoj revoluciji, i blagoslov i prokletstvo. Čini se kako kubanski predsjednik Raúl Castro (80) smatra da je Crkva jedina nekomunistička institucija u koju može imati povjerenje te da će Crkva pomoći, bez nepotrebnih kritika, u provođenju zacrtanih gospodarskih reformi.

I u tom smislu Castro čini značajne ustupke: nije samo pustio na slobodu vrlo važne političke disidente, doduše, dao im je kartu u jednom smjeru za Madrid (odakle, računaju ovi, uskoro će se vratiti kada režim kolabira i kada budu raspisani prvi slobodni izbori), već je u kolovozu potaknuo parlament (Asamblea Nacional) koji je iskazao ‘mea culpa’ zato što je stavio na crnu listu Kubance koji su sačuvali vjerska uvjerenja.

Kritičari Crkve smatraju da ona nije bila tako hrabra i važna u procesu oslobađanja političkih zatvorenika već da je pristala biti instrumentalizirana prihvativši Castrov uvijet da politički disidenti, nakon oslobođenja, svakako odu u Španjolsku (tadašnji španjolski vanjskopolitički ministar Miguel Moratinos je bio dio dogovora s kardinalom Ortegom i Castrom).

Na ovu kritiku kardinal Ortega kaže da su disidenti otputovali u Madrid slobodno i dobrovoljno, ali poznavatelji prilika smatraju da je to bio potrebni manevar. Većina njih je pripadala ili pripada disidentskom kršćanskom pokretu kojeg vodi Oswaldo Payá Sardiñas. On bi mogao postati prvi demokratski izbrani kubanski predsjednik nakon revolucija braće Castra i bilo je važno pokazati da je Pokret (Movimiento de Liberación Cristiano) važan i jak u duelu s vlastima.

Na iznenadno jačanje moći i utjecaja Crkve treba gledati i kao pokušaj Castra da neutralizira druge disidentske skupine među kojima su najglasnije 'Žene u bijelom' (Damas de blanco), supruge, majke i sestre političkih zatvorenika koje pak tvrde da je kardinal Ortega suradnik režima jer s njim trguje i ne diže glas na očita i prečesta kršenja ljudskih prava.

Na ovo pak treba kazati da se Ortega (74), tu i tamo oglašava općenitim pozivima vlastima da ne 'vrši nasilje prema nedužnima', ali isto tako postaje eho propagande režima pa tako reemitira njihova priopćenja u kojima se uobičajeno kaže da je Crkva obaviještena da nitko nije naredio represiju nad organizacijama za ljudska prava.

Priča je to šuplja jer u državi s najjačom tajnom policijom na svijetu naprosto ne može biti istina da vlasti ne znaju za napada na Žene u bijelom i na druge ljudskopravaške skupine. Dame kažu Ortegi i biskupima: koji je misao vašeg angažmana ako Crkva neće gurati demokratske promjene kako je to činila u Poljskoj?

Nadbiskup Miami, Thomas Wenski, koji je imao veliku ulogu u animaciji kolege biskupa na Kubi, kaže pak da kubanski biksupi idu polagano jer se drugačije ne može i da se spremaju za trenutak kada će nestati komunizam, odmah nakom smrti Fidela Castra (85). Osim toga, poučen drugim iskustvima, Wenski kaže da je namjera kubanskih biskupa promovirati dijalog i pomirenje (nije isključeno ni da bi nagli silazak na vasti Castrova režima doveo i do građanskoga rata odnosno do velikih nemira što bi ekstremni kubanski desničari iz Miamija možda i željeli provocirati, obračune, naime, s komunistima). Za sada se ne može govoriti o Crkvi kao o predvodnici nekakva 'kubanska proljeća' jer se kreće izuzetno oprezno i polako.

Fidel Castro, odgojen od otaca isusovaca, deklarirao je ateističku državu sredinom 60-tih što je dovelo do zatvaranja i progona preko 3.500 svećenika i redovnika. Ostalo ih je na slobodi tek par stotina. Neki, poput Ortega, poslani su u logore za reedukaciju. Situacija se počinje popravljati 80-tih, ali do prvih pravih promjena dolazi tek nakon krahiranja SSSR. Caritas je osnovan, primjerice, godine 1991.

Onda Fidel proglašava ‘sekularnu državu’. Godine 1998. otok posjećuje pokojni Ivana Pavao II. u možda najbolje praćenom inozemnom putovanju. Fidel se bio posebno pripremio i izvukao je maksimalnu korist pokažući svoje meko i za dijalog spremno lice. Wojtyla pomaže otvaranju prvih crkvenih listova poput ‘Vitral’ i prvim pojavama civilnoga društva. Dolaskom Raúla, Crkva se osuđuje ući u politički dijalog. Neki svećenici poput José Conrado Rodríguez iz pokrajine Santiago, neka vrsta kubanskog don Ivana Grubišića, pisao je otvorena pisma Castru, žestoka, ali nije zatvoren iako ga policija prati u stopu.

Očekivanja da Crkva na Kubi ima ulogu koju je imala ona u Poljskoj, pretjerana su. Na Kubi ona nikada nije imala utjecaj one u Poljskoj. Prije revolucije 1959. bilo je puno svećenika uz diktatora Fulgencia Batiste, ali je na otoku jako prisutan utjecaj protestantizma i animizma odnosno narodnih vjerovanja kakvi su Santería. Dakle, Crkva uopće nije tako monolitna i utjecajna.

Najveće brige Kubanaca nisu vjerske slobode već to što je prosječna zarada oko 20 američkih dolara. U tom smislu treba istaknuti rad Caritasa koji je počeo program malih pomoći iz SAD-a i EU zbog čega trenutno na račun Crkve stižu milijuni dolara za siromašne obitelji, većinom na Kubi. Tu je za mnoge nada, jer je Crkva zadnja institucija kojoj vjeruju i zato što ljude uči nove zanate i što prirema društvo za dugoročne promjene. Kardinal Ortega ističe da reforme koju vlada gura traže etičnost.

Iako Crkva nema škole i ne ulazi u njih, čini se da je njezin učinak velik u odgoju i da bi za kubansko društvo mogla učiniti više nego što je za Kubu SAD učinio 49 godina dugom ekonomskom blokadom. U tom smislu, možda se ne nazire ona oštrina koja se traži, ali bi Crkva dugoročno mogla biti alternativnom revolucijom.
(KRAJ)