Američkom predsjedniku temelje za vojnu intervenciju jamči ustav Sjedinjenih Država, no on može posegnuti za vojnom moći tek nakon što Kongres objavi sudjelovanje u ratu. U nešto manje od 250 godina američke povijesti to se pravilo uglavnom nije koristilo, a mnogobrojne intervencije na svim kontinentima postavile su Washington u položaj omražene sile koja intervenira diljem svijeta isključivo radi vlastite koristi, a ne iz humanitarnih razloga.

Amerikanci su s vojnim intervencijama izvan svog teritorija započeli nedugo nakon osnivanja države krajem 18. stoljeća. Naime, već 25 godina od sjecanja samostalnosti američke ekspedicijske snage su 1801. godine u obliku dvaju ratnih brodova doplovile do libijske obale kako bi podigle pobunu u Tripoliju. Jedan od dva broda, Philadelphia, zauzeli su lokalni gusari te su za oslobađanje posade zatražili 60.000 dolara otkupnine. Amerikanci nisu prihvatili zahtjeve otmičara i predsjednik Thomas Jefferson odlučio je poslati flotu brodova koji su zapalili oteti brod, čime je započeo Prvi berberski rat, okončan kasnijim primirjem.

Američki marinci su tijekom rata zauzeli grad Dernu, a sam događaj bio je prijeloman jer je pritom američka zastava prvi put u povijesti podignuta u znak pobjede na stranom tlu. Samoj akciji odana je počast riječima himne marinaca u kojoj se spominju obale Tripolija.

Četrnaest godina kasnije Sjedinjene Države sudjeluju u Drugom berberskom ratu koji se vodio u Alžiru zbog piratskih napada, a koji Kongres također nije odobrio. U sukobu s berberskim plemenima američka flota je zahvaljujući pomorskim pobjedama komodora Williama Bainbridgea i Stephena Decatura okončala sva plaćanja bilo kakvih američkih danaka bilo kome.

Akcije protiv mediteranskih gusara

Dvanaest godina kasnije američka flota nastavlja borbu protiv sredozemnih gusara u akvatoriju grčkih otoka te protiv Turaka u Smirni i Levantu, a akcije protiv Osmanskog Carstva vode se kako bi se Istanbul 'podsjetilo na snagu Sjedinjenih Država'.

I krajem 19. stoljeća američki brodovi nastavljaju svojom nazočnošću štititi prekomorske interese tijekom britansko-egipatskog rata 1882. godine, dok desetljeće kasnije sa sirijske obale brane američki konzulat u Bejrutu, kojem je prijetilo pustošenje nakon pobune lokalnih plemena.

U razdoblju od 1899. do 1902. traje Američko-filipinski rat, okončan okupacijom otočja, a 11 godina kasnije američki vojnici guše pobunu filipinskih plemena u četverodnevnoj borbi na planini Bagsak.

Američke ekspedicijske snage sudjeluju i u oslobađanju američkog državljanina u Maroku 1904. godine, da bi se tridesetak godina kasnije utvrdilo kako stanoviti Ion Perdicaris uopće nije bio američki državljanin. Amerikanci sudjeluju i u gušenju Bokserskog ustanka u Kini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a 1912. i u gušenju pobune na Kubi u sklopu tzv. Banana ratova, tijekom kojih interveniraju i u Nikaragvi, Dominikanskoj Republici te na Haitiju.

Amerikanci na Balkanu

Washington se uplitao i u sukobe u našem susjedstvu pa je tako štitio američku imovinu u Turskoj tijekom Balkanskih ratova, dok se u Prvi svjetski rat uključuje pred njegov završetak te se 1917. prvi val američkih vojnika iskrcava u Francuskoj kako bi pomogao Antanti poraziti sile Osovine. Rat je Amerikance stajao 334 milijarde dolara, što je iznosilo čak 14 posto američkog BDP-a. U godini početka Prvog svjetskog rata američke snage tijekom Meksičke revolucije nakratko okupiraju i meksički grad Veracruz.

Amerikanci sudjeluju i u Ruskom građanskom ratu koji se vodio od 1918. do 1922. kako bi, s britanskim, francuskim i japanskim kontingentom, pomagali skupinama kontrarevolucionara u rubnim dijelovima Rusije.

Tijekom Drugog svjetskog rata američke snage odnose pobjede na čak tri kontinenta - u Europi, Aziji i Africi - a tijekom borbi poginulo je ukupno 416.000 američkih vojnika.

Samo dvije godine poslije završetka najbrutalnijeg rata u 20. stoljeću američka ratna mornarica pristiže pred Atenu kako bi podržala obnovu monarhije i skršila otpor grčkih komunista.

Korejski rat

U lipnju 1950. Sjeverna Koreja pokreće iznenadni rat protiv Južne Koreje. Nakon graničnog sukoba sjevernokorejske snage, potpomognute kineskim dragovoljcima i uz podršku Sovjetskog Saveza, prelaze 38. paralelu. Napadnutoj Južnoj Koreji pomažu Ujedinjeni narodi, ali i Sjedinjene Države radi održavanja balansa zbog uplitanja Moskve. Washington pritom traži povlačenje agresora s područja Južne Koreje, no taj zahtjev Pjongjang ignorira pa američke snage pristižu u pomoć.

Naizmjenične ofenzive snaga nisu rezultirale prevagom nijedne zaraćene strane, a sukob završava 1953. potpisivanjem primirja u Panmunjonu te je uspostavljena demilitarizirana zona kao granica između dviju Koreja. S južne strane granice i danas se nalaze aktivne američke vojne baze.

Za vrijeme Sueske krize 1956. američke snage evakuiraju svoje sugrađane iz Aleksandrije, a već dvije godine kasnije stižu u Libanon na poziv tamošnjeg predsjednika Camillea Chamouna, nakon što je zatražio intervenciju zbog sukoba muslimana i maronitskih kršćana. Poslije tromjesečne krize američke snage se povlače.

Godine 1961. događa se neuspjeli pokušaj Kubanaca u egzilu da uz pomoć CIA-e okupiraju Kubu iskrcavanjem u Zaljevu svinja, a kako bi zbacili Fidela Castra. Američko-kubanske tenzije su, naime, započele nakon što je Castro srušio režim generala Fulgencija Batiste 1959. godine. Administracije američkih predsjednika Eisenhowera i Kennedyja odlučile su da u svojem susjedstvu neće tolerirati komuniste te su pokušale zbaciti Castra. No pokušaj invazije je neslavno propao te je postao velika međunarodna sramota za omiljenog američkog predsjednika Johna F. Kennedyja, za što je posebno zaslužna američka tajna služba.

Hladnoratovske podjele

Tijekom 1964. godine američke snage u sklopu hladnoratovskih podjela sudjeluju u gušenju pobune Simba za vrijeme ratova u Kongu i susjednoj Ugandi, a istovremeno započinju pripreme za veliku invaziju na drugom kraju svijeta, u Vijetnamu.

Rat u Vijetnamu u toj je zemlji poznat pod nazivom Rat za otpor protiv Amerike, a na vrhuncu Hladnog rata odvijao se na prostorima Vijetnama, Laosa i Kambodže od 1. studenog 1955. pa sve do pada Sajgona 30. travnja 1975.

Taj rat bio je zapravo nastavak Prvog indokineskog rata koji je trajao od 1946. do 1954., a vodio se između Sjevernog Vijetnama, čiji su saveznici bili Sovjetski Savez, Kina te ostale komunističke zemlje, te vlade Južnog Vijetnama, čiji je najjači saveznik bio SAD, uz druge antikomunističke države.

Pobuna protiv intervencija

Vlada u Washingtonu gledala je na svoje uplitanje u rat kao na sprečavanje širenja komunizma u Sjevernom Vijetnamu te dio veće strategije čiji je cilj bio spriječiti razvoj komunizma općenito. Prema američkoj teoriji, kada bi jedna zemlja postala komunistička, ostale zemlje regije bi je slijedile, s time da je američka politika smatrala neprihvatljivom komunističku prevlast nad cijelim Vijetnamom.

S druge strane, vlada Sjevernog Vijetnama i Vietkong borili su se za ujedinjenje države pod komunističkom vladavinom. Oni su pak na sukob gledali kao na kolonijalni rat koji su u početku morali voditi s Francuskom, a nakon toga i sa SAD-om, jer je Pariz podupirala američka vlada, a kasnije i Južni Vijetnam, koji su smatrali američkom marionetom.

U tom sukobu poginulo je čak 58.220 američkih vojnika, a ogroman broj žrtava nagnao je Amerikance na masovne prosvjede širom Sjedinjenih Država protiv daljnje intervencije.

Zanimljivo je kako je 1967. godine izraelska vojska potopila američki tehničko-istraživački brod, a tom prilikom poginula su 34 mornara. No već šest godina kasnije Washington zaboravlja na taj incident te uspostavlja zračni most za opremanje Izraela oružjem i opremom u Jomkipurskom ratu.

Tijekom 50-ih i 60-ih godina bilježe se sporadične akcije američke vojske pod okriljem CIA-e u Tajlandu, Dominikanskoj Republici i Boliviji, a 70-ih i u Zairu.

Obrana slobodne plovidbe

Amerikanci se sredinom 1981. godine ponovno nalaze pred libijskom obalom. U zaljev Sidra američka flota pristiže s nosačem aviona Nimitz, odakle polijeću borbeni avioni F-14 koji obaraju dva libijska lovca nakon što je jedan od njih ispalio raketu na američki avion što je prema tvrdnjama Washingtona štitio slobodnu plovidbu u zaljevu koji Libija smatra dijelom vlastitog teritorija.

Tih godina Amerikanci intenziviraju elektroničko nadgledanje sjeverne Afrike, ponajviše Čada i Sudana, dok za vrijeme Libanonske krize američki marinci brane interese Washingtona od ljevičarskih i muslimanskih utjecaja u regiji.

Tijekom 1983. organiziraju invaziju na karipski otok Grenadu te zbacuju diktatora Hudsona Austina i smanjuju utjecaj obližnje komunističke Kube. Tri godine kasnije događa se novi incident u zaljevu Sidra, kada američki predsjednik Ronald Reagan objavljuje da su američke snage koje štite slobodnu plovidbu napadnute raketama te da su odgovorile. Vrlo brzo počinje kampanja u kojoj Amerikanci bombardiraju vojna postrojenja u Libiji. Tri godine kasnije američki lovci ruše dva libijska MiG-23 u kratkotrajnom sukobu koji se naziva Incidentom iznad Tobruka.

Godine 1989. započinje američka vojna intervencija u Panami kako bi se zbacio predsjednik Manuel Noriega, inače dugogodišnji CIA-in pouzdanik kojeg su optužili da stoji iza narkokartela. Nakon invazije Noriega se sklonio u vatikansko veleposlanstvo te su ga američke snage uspjele uhititi nakon višednevnog puštanja rock glazbe koju je panamski čelnik prezirao kao ljubitelj klasike.

Dvije godine kasnije započinje Zaljevski rat između Iraka i međunarodne koalicije na čelu sa Sjedinjenim Državama, a kojemu je povod bila iračka invazija te zaposjedanje Kuvajta.

Bliskoistočne pobjede i katastrofe

Nakon neuspjelih pokušaja da se iračko povlačenje iz Kuvajta ishodi diplomatskim putem i sankcijama SAD i njegovi saveznici su 17. siječnja 1991. započeli dotad nezapamćeno zračno bombardiranje vojnih i civilnih ciljeva u Iraku i okupiranom Kuvajtu. Iz Saudijske Arabije 24. veljače pokrenuta je i kopnena ofenziva koja je za četiri dana izbacila iračku vojsku iz Kuvajta, pod savezničku kontrolu stavila velik dio iračkog teritorija i prisilila Iračane na prihvaćanje savezničkih uvjeta primirja.

Rat je predstavljao veliku američku pobjedu kojom je prvi put nakon Vijetnamskog rata spektakularno demonstrirana moć jedine preostale svjetske supersile. Korištenjem moderne tehnologije i zrakoplovstva, protiv kojih iračka vojska nije imala odgovora, stvorena je percepcija da će u svim budućim sukobima Amerikanci uništavati neprijatelje kirurškim, ali razornim udarima, dok sami neće imati značajnijih gubitaka.

Ta se percepcija pokazala pogrešnom, osobito tijekom druge američke invazije na Irak 2003. godine te rata u Afganistanu, koji je počeo dvije godine ranije, a službeno okončan 2014. kao rat protiv islamskog terorizma, u kojima su živote izgubile tisuće američkih vojnika.