Američka politika organizirana je i razrađena tako da, osim demokrata i republikanaca, nema stranke koja bi se mogla probiti u Kongres. Desniji, konzervativniji republikanci (predsjednici Bush Stariji i Mlađi, Reagan…) ili liberalniji, u nekim segmentima ljeviji demokrati (Clinton, Obama…) – to su dvije opcije, američki ideološki jin i jang u kojima bi se trebala pronaći svaka 'politička životinja' u zemlji često nazivanoj kolijevkom demokracije.

Ali ne pronalazi se, i takvih je sve više. Prema Gallupu, nikad više - čak 40 posto ispitanih deklariralo se kao 'nezavisni' birači. Opredijeljenih republikanaca bilo je 27 posto, a demokrata 31 posto. Pritom valja naglasiti da je javno isticanje pripadnosti jednoj od dvije opcije bilo ukorijenjeno među Amerikancima mnogo dublje negoli, naprimjer, u europskim zemljama.

Nancy Rosenblum, profesorica s Harvarda, izjavila je za BBC da je riječ o sve popularnijem antistranačju te da je prihvaćanje 'nezavisnog' identiteta povezano s odbijanjem tradicionalno ponuđenih. Mase u SAD-u frustrirane su politikom nakon desetljeća ratova u srednjoj Aziji, ali i unutarnjim društveno-ekonomskim potresima koji po mnogima najavljuju kraj američke ekonomske dominacije u svijetu. Kao mesija najavljivani predsjednik novog kova, Barack Obama, očekivano, mnoge je razočarao kada se slegla čudna euforija oko njegovog dolaska u Bijelu kuću.

Neki od teoretičara smatraju američki trend 'nezavisnosti' drukčijim i politički aktivnijim konceptom od uobičajenog nestranačkog svjetonazora koji je sve češći u razvijenijim demokracijama. Isto tako, neki upozoravaju da se većina samoproglašenih nezavisnih u izbornoj praksi redovito priklanja istoj partiji.

Nezavisnost se povezuje s individualizmom kao jednim od glavnih principa američkog društva i 'duboko ukorijenjenom građanskom idejom oslanjanja na samog sebe kao vrlini u ekonomskom i društvenom životu' (N. Rosenblum).

No neki drugi znanstvenici, poput Paula Becka sa sveučilišta Ohio State, deromantiziraju 'patriotske nezavisne individualce' upozoravajući da se većinom radi o politički neinformiranim i neobrazovanim građanima. Dvije megastranke dosad su uspješno osujećivale pokušaje nezavisnih kandidata da se uključe u predsjedničku utrku, poput milijardera Rossa Perota 90-ih.