Amir Reko u ratu u BiH, bivši zapovjednik u Armiji BiH, kojemu su zločinci sa srpske strane žive zapalili majku i djeda, odlučio se da se neće osvećivati i prilika je 1991. godine bila da to napravi, no ostao je dosljedan u svojoj odluci, istaknuo je na početku emisije "Nedjeljom u 2" Aleksandar Stanković, predstavljajući današnjeg gosta.

Na početku emisije voditelj je upitao gosta kako mu iz današnje perspektive izgleda rat, je li vrijedilo u tome sudjelovati?

- Ne vjerujem da postoji osoba na svijetu koja želi ići u rat, nitko ne voli rat, stradanja. Tada u toj situaciji nije bilo izbora. Moj kum Rade je otišao sa Srbima, ja sam tada otišao s muslimanima. Moj prijatelj Goran iz Hrvatske je tada otišao s Hrvatima. Nismo mogli tada birati, svatko je išao svojoj kući, braniti svoju kuću, svoju porodicu, istaknuo je.

Dolazi iz sela Gudelj kod Foče.

- Nekada se tamo živjelo zajedno, živjeli su Srbi i muslimani, koje je spajala voda. Tada nije bilo vode po kućama pa su zajedno dolazili momci i djevojke. Družili se, razgovarali, igrali nogomet... Bio je to harmoničan i lijep život. Mi se s nostalgijom sjećamo tih dana, u odnosu na sve ovo što se danas događa, dodaje. 

Kaže da je njegova majka, a i sve druge majke u BiH, da su se jako odricale kako bi djeca u tim teškim vremenima imala knjige, cipele, da su ih učile da postanu ljudi.- Da poštujemo druge, bez obzira kakve su vjere i nacionalnosti. Da svi ljudi budu isti, dodaje. 

Upisao se u Vojnu akademiju. - U to vrijeme to je bilo časno, bez obzira na to što su danas sasvim druga vremena, pa se drugačije gleda. 

Kao mladi potporučnik JNA bio je na službi u Pljevljima u Crnoj Gori, zatim u Bitoli te u Zaječaru. - Tamo sam dezertirao kada sam shvatio da to nije ona vojska u kojoj bi ja trebao ostati i da je vrijeme da donesemo neke odluke, kao što su moje kolege oficiri iz Hrvatske i Slovenije donosili odluke. Odlazili su u Hrvatsku te u BiH.

Govorio je i o vremenu kada je došao u Goražde, a nakon što je dezertirao iz JNA.

- Goražde je bilo potpuno opkoljeno sa srpskim snagama, bilo je jako teško ili gotovo nemoguće ući u Goražde. 

Kaže da mu je Dragan Simić, Srbin, pomogao da uđe u Goražde, a da mu je dužan i život jer je spriječio njegovu likvidaciju.

- Bio sam mlad, pun snage, a vidjevši da srpske snage preuzimaju Goražde u svoje ruke, odlučio sam se staviti na raspolaganje i krenuti u borbe. Išao sam prvi u borbu, ljudi su se bojali, bojao sam se i ja, imao sam malo rakije, pa bi malo popio da me trema prođe. Dao sam sve od sebe, a vojnički gledano to je završilo oslobađanjem Goražda u rujnu 1992. godine. 

Majka mu živa spaljena u podrumu

Govoreći o ratu, o zločinima Srba u Foču i Višegradu, a u Goraždu koje je bilo slabo, vladala je velika panika.

- Bio sam zbunjen činjenicom da Goražde nema organizaciju da bi se suprotstavio Srbima. Grad se granatirao, danju se nije moglo izaći iz kuće. Pretrčavanje preko mosta značilo je zapravo smrt. Vrlo jedna teška situacija. Mislio sam da postoji obrana, ali nije bilo tako. 

Govorio je o trenutku kada je doznao da su mu ubili majku.

- Kurir je došao i izvijestio kako Srbi pale sela i kako su u selu Gudelj svi bili utjerani u kuću te da su živi spaljeni u podrumu te kuće. Spomenuo je ime moje majke i rodbine, ja sam zanijemio, nisam mogao pričati 10 minuta, nisam mogao povjerovati da je tako nešto uopće moglo dogoditi. Kada sam prešao na desnu obalu Drine, čini mi se da mi je bilo svejedno hoću li poginuti pod granatama ili ne. Toliko je to djelovalo na mene. Danas bi mi bilo lakše da je ubijena metkom, nego da je živa izgorjela. Pitao sam se što sam ja u životu učinio da mi se tako nešto dogodi, govori. 

- Teško mi je bilo što nisam došao s 5 srpskih oficira, spasio majku, imao sam prijatelja. I otišao u Švedsku ili Dansku i da ne doživim te traume koje sam doživio. Ja to nisam napravio, ja sam zapravo na neki način žrtvovao svoju majku. 

Odbio zapovijedi za napad na srpsko selo

Kaže da se znaju počinitelji tih zločina, da se radi o Kunarcu, pod nadimkom Žaga.

- On se nalazi u Haagu zbog ubojstva 6 osoba, ali on nije ubio 6 već 36 osoba u općini Foča. Jedan od drugih sudionika toga događaja je danas u Kanadi, radi se o Nenadu Blagojeviću.  

Govorio je i o situaciji kada je odbio zapovijed da "očisti" selo Bučje gdje su bili Srbi.

- U jeku napada na Goražde dobio sam naredbu. Dobro sam znao što znači "očistiti". Znao sam da su jako dobro naoružani, da su to bili četnici u Drugom svjetskom ratu, problem je bilo što je bilo žena, djece i staraca, zna se što bi izravan napad izazvao... Jako je sramotno da se oni koji su napravili loša djela, da se ograđuju s mrtvima, časnim borcima i vjerom. Nikada neću napadati poštene ljude, fajtere koji su dali sve od sebe. Sramota je da se zloupotrebljavaju ti ljudi, tako da ja okaljujem ugled tih ljudi. 

- Nakon pregovora, selo Bučje se predalo, a izbjegnut je zločin, dodaje Reko. 

"Umorni smo od rata"

Komentirao je i mogućnost izbijanja novoga rata u BiH. 

- Ako su od Daytonskog sporazuma do danas poslije svega što se dogodilo, doveli nas do situacije da trebamo opet ratovati, onda to ne treba komentirati. Ti ljudi koji su nas do sada vodili, oni nas ne mogu dalje voditi, ističe Reko dodajući da optužuje vođe svih triju naroda u BiH. 

Govoreći o Miloradu Dodiku kaže da njegova nacionalistička retorika ima plodno tlo kod dijela ljudi u Republici Srpskoj, ali i dodaje.

- Svi smo umorni od rata. Siguran sam da u Federaciji i u RS-u ljudi ne žele ratovati. Ono što se Dodika drži jest strah, pa ljudi za njega moraju glasati. Tako je postavljeno i u jednom, i u drugom i u trećem taboru. 

Kaže da nije u redu da je primjerice Željko Komšić predstavnik Hrvata, iako ga oni ne žele.

- Ja ipak prvo gledam je li netko čovjek, a potom koje je nacionalnosti. Ako bismo sam povlačili samo liniju vezano uz nacionalnost, onda bi to bilo tragično. No, ponavljam, ne slažem se da se bilo kome nešto nameće. BiH onda i takva ne može opstati. Moramo razgovarati i pomoći jedni drugima. Znam da se ne može gumicom pobrisati sve što se događalo, ali možemo "povući ručnu" te od svih podjela se vratiti čovjeku i svemu onome što nas zbližava. 

Kaže da bi ulazak BiH u Europsku uniju jako pomogao, no da s obzirom na to što se događa, to trenutno nije realno.