'Spremni smo na okidanje', riječi su kojima je američki predsjednik Donald Trump reagirao na napad na naftna postrojenja američkog saveznika Saudijske Arabije. Iako u njoj krivca za napad vide u Iranu, Trump je zasad stao na loptu dok se ne istraži tko je zaista odgovoran.

No njegove riječi zaoštrile su već ionako postojeće napetosti između Zapada i Irana te ponovno u fokus stavile spekulacije o američkoj vojnoj intervenciji u Iranu, na koju Iranci zasigurno ne bi ostali mirni.

Treba li doista strahovati od početka većeg oružanog sukoba ili se radi o već poslovičnom zveckanju oružjem, upitali smo stručnjaka za geopolitiku i dekana VERN-a Vlatka Cvrtilu te docenticu na Fakultetu političkih znanosti Đanu Lušu, kojoj su u fokusu međunarodni politički odnosi i vanjska politika SAD-a.

Mogućnost za ikakvu vojnu intervenciju ili rat vrlo je mala, gotovo nikakva, smatra Luša.

'Iako je predsjednik Trump povećao mogućnost sukoba s Iranom svojom tvrdolinijaškom politikom povlačenja iz nuklearnog dogovora, čime je razljutio europske saveznike i obnovio nuklearnu prijetnju, te guranjem Irana u kut jačanjem ekonomskih sankcija, ne može se očekivati snažniji odgovor. Nekoliko je razloga za to. Prije svega potrebno se vratiti u vrijeme predsjedničke kampanje, kada je Trump jasno obećao izvlačenje SAD-a iz skupog i desetljećima dugog sudjelovanja u konfliktima na Bliskom istoku. Upravo ga je igranje na kartu antiintervencionizma dovelo među ostalim na predsjednički položaj. Kupujući vrijeme Trump će nastojati izbjeći rat, ali istovremeno ne pokazati slabost, što je vrlo zahtjevan zadatak jer će se njegove prijetnje u većini slučajeva interpretirati kao 'tigar od papira'. Ratovi u Koreji, Vijetnamu, Iraku i Afganistanu, kao i njihove materijalne te ljudske posljedice, ostavili su mrlje na političko naslijeđe Trumana, Johnsona, Busha mlađeg te Obame, što Trump želi definitivno izbjeći u praskozorje predsjedničke utrke za Bijelu kuću. Naime, tenzije na Bliskom istoku ujedno znače velike nestabilnosti za naftna tržišta u smislu rasta cijena energenata i utjecaja na američku ekonomiju', kaže Luša za tportal.

Cvrtila upozorava i da ovakva situacija nije gubitak za sve.

'S obzirom na kompleksnost odnosa u tom dijelu svijeta i na vrlo intenzivne odnose između regionalnih država, ali i intenzivne odnose vanjskih aktera poput SAD-a te Kine i Rusije, teško je predvidjeti kako će se razvijati stvari, međutim ovo je točka koja će dodatno intenzivirati neprijateljstva između aktera u tom dijelu svijeta. Zanimljivo je to da svima pomalo ova situacija odgovora, a svima pomalo i ne odgovara. Primjerice, Saudijska Arabija je napadnuta, ali cijena nafte je skočila i ona će skuplje prodavati svoju naftu. Ključno je kako će se postaviti SAD. Teško je predvidjeti kako će Trump reagirati. Bilo kakva reakcija u smislu ograničenog vojnog napada postavlja pitanje cilja i svrhe, odnosno hoće li to nešto promijeniti ili će dodatno radikalizirati cijelu situaciju', kaže za tportal Cvrtila.

Govoreći o nepredvidljivosti Trumpa, Cvrtila podsjeća na Sjevernu Koreju. 'Ako bismo usporedili ovu iransku situaciju sa Sjevernom Korejom, znamo kako je Trump riješio tu vrlo napetu situaciju - tako da je doveo do velikog zaokreta u politici. Ne mislim da će se to dogoditi s Iranom, ali u ovoj kompleksnoj situaciji nisu isključeni ni diplomatski napori', kaže Cvrtila.

No Iran je sasvim drugačiji igrač na geopolitičkoj karti. 'Iran predstavlja preveliku i presnažnu državu koja ima dovoljno instrumenata na raspolaganju da povećava troškove i prijetnje za SAD te njegove saveznike u regiji. Američki interesi i kredibilitet u međunarodnim odnosima također bi bili dodatno dovedeni u pitanje bez jasno definiranih ciljeva i bez značajne međunarodne podrške takvoj oružanoj akciji', kaže Luša.

Kakva je uloga vječitog američkog neprijatelja u bliskoistočnim trzavicama

Uz Iran stoje veliki svjetski igrači poput Rusije i Kine. Rusija zasad također poziva da se stane na loptu i ne brza sa zaključcima, a Saudijskoj Arabiji ponudila je i svoje naoružanje kako bi se obranila od napada dronovima.

Cvrtila kaže da se takvu ponudu prije svega može smatrati šalom. 'Rusija ima zanimljivu poziciju i koristi jednu vrstu smušenosti u vanjskoj politici SAD-a te ulazi u prostor koji je Amerika privremeno napustila jer su joj u vanjskopolitičkom fokusu ipak jugoistočna Azija i Kina. S obzirom na to da je Rusija uspjela prodati protuzračni sustav i Turskoj, članici NATO-a, ne čudi me da su tako nešto ponudili i Saudijskoj Arabiji. To se naravno neće realizirati. Rusija je zapravo htjela reći da zapadno oružje koje koristi i Saudijska Arabija nije sposobno spriječiti takve napade. Mislim da je to više bila njihova polušala, nego što su stvarno ponudili nešto', poručuje Cvrtila.

Istovremena suradnja sa zaraćenim stranama nešto je na čemu ruski predsjednik Vladimir Putin profitira već godinama, upozorava Luša.

'Predviđa se da će Rusija nastaviti igrati takvu ulogu i u slučaju saudijsko-iranskog rivalstva, koje je nagnalo obje države da intenziviraju suradnju s njome. S jedne strane Putin vidi Iran kao snažnog saveznika protiv SAD-a te koristi ekonomsku izolaciju kako bi dobio udjele u iranskom nuklearnom sektoru. Zatim, Iran se pokazao kao saveznik Rusije u obrani Asadova režima u Siriji te zajedničke prijetnje, secesionizma i sunitskog džihadizma. S druge strane je Moskva nastojala graditi dobre ekonomske odnose sa Saudijskom Arabijom, posebice u pogledu interesa njenih kompanija za naftom, atomskom energijom i oružjem. Međusobno uvažavanje proizlazi i iz činjenice da, unatoč tome što je Saudijska Arabija američki saveznik, nije podržala sankcije Rusiji zbog ukrajinske krize. Takvo rusko balansiranje u kontekstu saudijsko-iranskog neprijateljstva nemoguće je kontekstualizirati bez osvrtanja na njegove posljedice za druge zemlje regije. S obzirom na rečeno, niti Rusiji ne bi odgovarao američki napad jer više ne bi mogla održavati postojeće odnose. Putin bi bio pred velikom vanjskopolitičkom dilemom: podržavanjem Irana izgubio bi ekonomski utjecaj u Saudijskoj Arabiji, a provođenjem politike neutralnosti pokazao bi se kao nepouzdan saveznik Irana', zaključuje Luša.