Umjesto da se posvete raspravi o možda najvažnijem dokumentu za sljedeću godinu, državnom proračunu za 2023., saborski zastupnici u srijedu će napraviti stanku kako bi mogli pratiti prvu utakmicu hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu. 'Ako imate problem oko toga, onda nemojte gledati nogomet i radite svoje, ja znam da velika većina zastupnika i zastupnica gleda nogomet pa je bolje tako nego da bude prazna sabornica', pojasnio je prošli tjedan ovu odluku predsjednik Sabora Gordan Jandroković.

Prošlo je od toga nekoliko dana, a nove reakcije svojom je najavom izazvao ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs potvrdivši za RTL da će se - ako većina tako želi - u školama moći gledati utakmice, naravno uz nadoknadu propuštenog gradiva.

Odmah je na to reagirala bivša ministrica obrazovanja Blaženka Divjak. 'Čitam i ne vjerujem da je ministar rekao da će djeca u školama gledati nogometne utakmice Svjetskog prvenstva u Kataru. Nadam se da je izjava izvađena iz konteksta. Na stranu činjenica da to ministar ne može samo tako odlučiti, osobito bez suglasnosti roditelja i plana nadoknade sati nastave. Naime, nije jasno koji odgojni i obrazovni ishodi se ostvaruju gledanjem utakmica, a niti je li uopće ijedna škola dostavila takav nerazumni zahtjev nadležnom ministarstvu', napisala je Divjak na Facebooku.

I nije bila jedina koja je javno reagirala, zbog čega je Fuchs odlučio pojasniti svoju ideju. Kazao je da će se utakmice moći gledati, ali da je takva odluka isključivo u ingerenciji škola. Za Jutarnji je izjavio kako nipošto nije mislio da se učenici puštaju kućama gledati utakmicu.

'Moja je poruka bila ta da učenici mogu gledati utakmicu u školama ako se ravnatelji, učitelji i nastavnici tako dogovore, odnosno ako postoji konsenzus u školi. To ne znači da učenike treba raspustiti kućama. Naglašavam još jednom, ako postoji dogovor o gledanju utakmice u školi, tada propuštene sate nastave treba nadoknaditi. No na školama je da odluče, uz uvjet da se ne gubi gradivo. To je poanta priče', rekao je Fuchs.

I dok neki odobravaju ovakvu ideju te argumentiraju da je bolje da djeca organizirano gledaju utakmice u školi nego da bježe s nastave, kritičari se se pitaju zašto se to odnosi na sve utakmice i da bi se ta iznimka eventualno mogla uvesti za utakmice polufinala ili finala ako Hrvatska dođe do te razine natjecanja. Drugi pak postavljaju pitanje zašto je izdvojen nogomet jer hrvatski sportaši nižu uspjehe i u drugim sportovima, čija se natjecanja također mogu pratiti na TV-u.

Naravno, postavlja se i pitanje što je s ostalima - ako utakmice gledaju zastupnici i učenici, mogu li to i medicinske sestre i doktori u bolnicama, radnici na gradilištima, suci na sudovima te ostali zaposleni u Hrvatskoj?