Omraženost SAD-a u tom dijelu svijeta nije, međutim, neka tajna. Već desetljećima. Ne samo zbog Afganistana i Iraka, nego i zbog pokroviteljstva Izraela, dvostrukih standarda, kontrole Saudijske Arabije, i općenito trajnog vojno-obavještajnog 'gostovanja' u Perzijskom zaljevu i okolici, dokle god će tamo biti neke nafte.

Stoga je za Washington i druge savezničke centrale poput Pariza i Londona nužno da se u ratni posao u Libiji uključe zemlje ujedinjene u 22-članu Arapsku ligu. Jedna od njih, Libanon, službeno je uz Francusku i Veliku Britaniju sudjelovala u pripremanju kontroverzne rezolucije UN-ova Vijeća sigurnosti za Libiju.

No Arapska liga možda umije artikulirati pamflet protiv Izraela, ali iznutra je u kolopletu sukoba sa samom sobom i to je čini disfunkcionalnom po pitanju zajedničke vanjske politike. Protivnici Huntingtonove teorije o 'sukobu civilizacija' odavno upozoravaju da arapske države nisu nikakav organizirani blok, već zajednica međusobno netrpeljivih režima (pogotovo na religijskoj relaciji suniti-šijiti) koje eventualno može homogenizirati jedino neka teška ugroza izvana.

Arapska liga stacionirana je u Kairu, u osjetljivom postmubarakovskom Egiptu, i službeno je podržala ratnu akciju u Libiji, svojoj zemlji-članici. Ali samo do prvih bombardiranja. Potom je odmah osudila provedbu akcije - stradanja civila u tim bombardiranjima, da bi za koji dan opet izrazila privrženost Rezoluciji 1973, ali više kao 'dobronamjerni' kritičar.

Od 22 članice Arapske lige, dosad je samo sićušni Katar poslao jedan borbeni avion da prošiša libijskim zračnim prostorom. I tako planovi saveznika još jednom upadaju u živi pijesak, a stanje u Libiji prijeti ponavljanjem scenarija iz Somalije, koja već 20 godina postoji samo u atlasima.

Istini za volju, ni Zapad nije sposoban artikulirati što je konačni cilj intervencije: spriječiti pokolje civila u odmetnutim libijskim regijama, ili ići do kraja, na rušenje režima Moamera Gadafija – uključujući i izravnu likvidaciju najdugovječnijeg tripolitanijskog tiranina u zadnjih 500 godina.

Muke modernih satrapa: Kako surfati na valu arapskih revolucija, a da te ne poklopi?
Na drugoj strani mahom diktatorski arapski režimi (Saudijska Arabija, Jemen, Sirija i Alžir su među najosjetljivjima) prinuđeni su podržavati zapadne napore usred vala demokratskih revolucija u vlastitom dvorištu. Itekako ih brine pitanje 'tko je sljedeći' i hoće li im zapad okrenuti leđa kao nedavno Mubaraku. Pritom je pučanstvo u tim državama lako raspaliti ciničnom podrškom 'zapadnom imperijalizmu'.

Podvojenost je očita: sunitske diktature u Saudijskoj Arabiji i Bahreinu osuđuju masakre Gadafijevih plaćenika nad borcima za demokratizaciju u Libiji, a istovremeno saudijska monarhija šalje u Bahrein plaćenike da pucaju na prodemokratske šijitske borce za demokratizaciju. Pritom mediji širom svijeta ne propuštaju podsjetiti da bi pad dinastije Al Kalifa bio težak udarac za američke geostrateške interese u naftom bogatoj regiji.

Moamar Gadafi je sa svojom prastarom ambicijom da bude afrički Bolivar, ujedinitelj i veliki vođa revolucije, odavno dojadio većini kraljeva, sultana i predsjednika iz Arapske lige. No svirepi pukovnik do jučer je bio jedan od njih. Revoltirani podanici na ulicama od Alžira do Bahreina, čiji gnjev selektivno podržava Zapad (više u Tunisu, a manje u Bahreinu), često izražavaju radikalne islamističke i antisemitske stavove – upravo one elemente na čijem su suzbijanju dotični nedemokratski režimi osiguravali svoju 'međunarodnu podobnost'.

S obzirom na proces u nastajanju, još nije jasno kakvim će sve ustrojima uroditi transarapske revolucije. Njemačka nije htjela podržati intervenciju zapadnih sila u Libiji navodeći baš to kao jedan od glavnih razloga: nove revolucije bi između turske demokracije i iranske teokracije mogle otklizati u smjeru potonje.

Za razliku od Bushovo-Blairove invazije na Irak 2003. godine, danas arapske zemlje ne potresaju masovni protesti zbog međunarodne intervencije u Libiji. No pitanje je što će biti ako savezničke trupe zaglibe tamo na dulje vrijeme – a pogotovo ako pri rasplitanju libijskog čvora budu morali ginuti i arapski vojnici.