'Revolucionari iz 1968. su prosvjedovali protiv nedemokratskog ponašanja vlastodržaca. Radilo se o pobuni protiv uporabe (ili zloporabe) vlasti na svim razinama: na razini svjetskog sustava u cjelini, na razini nacionalnih i lokalnih vlasti, na razini nevladinih institucija u kojima ljudi sudjeluju ili kojima su podređeni (od radnih mjesta u obrazovnim strukturama do političkih stranaka i sindikata). U 'arapskom proljeću' dogodilo se nešto slično. Javnost se brzo organizirala, što je prestravilo vlasti - vladare svih arapskih država bez iznimke, ali i vlade 'izvana', države koje su bile aktivne u geopolitici arapskog svijeta, pa čak i vlade vrlo udaljenih država', objašnjava Immanuel Wallestein

'U jeziku koji je razvijen kasnije, revolucionari iz 1968. su se borili protiv vertikalnog donošenja odluka u korist horizontalnog odlučivanja - participativnog i stoga popularnog. Na previranja 1968. duboko je utjecao koncept nenasilnog otpora, bilo u verziji kakvu je razvio Mahatma Gandhi, ili onoj Martina Luthera Kinga i njegovih suradnika, ili čak onoj Henrya Davida Thoreaua. U 'arapskom proljeću' mogli smo vidjeti nešto takvo na djelu u Tunisu i Egiptu', pojašnjava Wallerstein.

'Širenje antiautoritarne logike, a posebno njen uspjeh bilo gdje, ugrožava sve njih. Vlade svijeta tako su udružile snage kako bi uništile pokrete 1968. Činjenica da je došlo do nečeg jednako dramatičnog u arapskom svijetu, za kojeg se nekoć smatralo da ne reagira na takve struje, iznenadila je sve', kaže Wallerstein.

Kako su vlade odgovorile na prijetnju?

'Postoje zapravo samo tri načina da se odgovori - represija, odobrenje i zloporaba', objašnjava Wallerstein. Sva tri odgovora su korištena i do određene točke njihovo korištenje je postiglo neki uspjeh.

Naravno, unutarnje političke stvarnosti svake države su različite, i to je razlog zašto doza represije, odobrenja i zloporabe varira od države do države.

'Međutim, važna karakteristika svjetskih revolucija 1968. bili su 'zaboravljeni ljudi' - oni koji su bili zapostavljeni od strane svih političkih snaga', kaže Wallerstein.

Tko su bili ti 'zaboravljeni ljudi'?

'To su prije svega žene, polovica svjetske populacije. Bili su to oni koje je država označavala kao 'manjine' - pojam koji zapravo nije numerički, nego društveni (i obično se definira u smislu rase ili vjere ili jezika ili njihovom kombinacijom)', objašnjava poznati sociolog.

Osim žena i društvenih 'manjina', postoji dugačak popis ostalih skupina koje su također zapostavljene. Oni s 'drugačijim' seksualnim sklonostima, osobe s invaliditetom, 'autohtone' populacije u zoni koja je bila subjekt snažnih migracija posljednjih 500 godina, oni koji su duboko zabrinuti oko okoliša, pacifisti. Popis je samo nastavio rasti.

'Prilikom analize arapskih slučajeva, vrlo brzo se može uočiti da popis zaboravljenih ljudi i njihov odnos prema režimu na vlasti znatno varira', dodaje Wallerstein.

'Jedan od načina da ostanete na vlasti je da se pridružite ustanku, a upravo je to ono što se dogodilo u Egiptu', rekao je Wallerstein.

'Arapsko proljeće' je postalo samo dio onoga što se sada događa u cijelom svijetu: Oxi u Grčkoj, 'Indignadosi' u Španjolskoj, studenti iz Čilea, 'Occupy' pokreti koji su se sada proširili na 800 gradova u Sjevernoj Americi i drugdje, štrajkovi u Kini i demonstraciju u Hong Kongu, kao i mnogobrojni događaji diljem Afrike.

'Geopolitički gledano, preko arapskog svijeta, uspjeh različitih igrača je ograničen, a u nekim slučajevima kontraproduktivan. Tahrir je postao simbol širom svijeta. Da, mnogi islamski pokreti su sada u mogućnosti da se izraze otvoreno u arapskim zemljama, što nisu mogli učiniti ranije. Jednako tako i sekularne lijeve snage. Sindikati ponovno otkrivaju svoju povijesnu ulogu', navodi Wallerstein.

'Oni koji vjeruju da je arapsko proljeće, taj svijet nemira, prolazni trenutak, ubrzo će se predomisliti, jer ovu struju više neće biti lako zaustaviti', zaključio je Wallerstein.