Na web stranicama Gorske službe spašavanja ovih je dana osvanula jedna divna, topla ljudska priča koja mora zgrijati srca i najokorjelijih cinika, a naročito u ovim zimskim danima. GSS-ovu priču o baki Milici i njezinoj 'djeci' prenosimo u cijelosti
Kraj je siječnja, vremenska prognoza konačno najavljuje dolazak prave polarne zime, s temperaturama koje će se u podvelebitskim krajevima spuštati i ispod -20 stupnjeva Celzija. Na prognostičkoj karti se ističu oblaci s tri i više pahuljica. Pravizimski ugođaj.
Ipak, ne za sve. Jedini živući stanovnik zaseoka Poljan, kosinjskog sela Mlakva, ne raduje se ovoj vijesti na večernjim vijestima, u dubokoj starosti, jedva pokretna naša baka Milica osluškuje zavijanje vukova koje se gubi u huku bure dok para kroz noć. Budi je svaki šum koji čuje, zna da nije ljudski. Do najbliže ceste ima preko 3 km. U njezinom nekad bogatom i napučenom selu sada nema nikoga. Ona je posljednja od svih. Razmijeni pokoju riječ s mačkom koja je tiho promatra dok sjedi na drvima pokraj peći. Hoće li imati dovoljno drva do jutra, što će jesti za doručak - ništa, nema više ništa. Nema ni vode, ona u bačvi ispod žlijeba se odavno zaledila. Ide leći na krevet, ali nema sna. Ne gasi svjetlo, dosta joj je mraka. Jutro je morala dugo čekati, mačka se nije ni pomaknula.
Ali danas je starica sretna, danas joj stižu gosti, u daljini se čuje zvuk snažnog motora Toyote i buka zimskih guma koje trgaju led. U trošnu kuću ulaze gorski spašavatelji s punim vrećicama u svakoj ruci. Nose se drva. Selom se nakratko opet prolama smijeh i topla ljudska riječ. Pozdrav i odlazak gorskih spašavatelja na trenutak gasi idilu, ali ipak ne, otvaraju se vrećice, sprema se ručak, mačak prede oko nogu, vidio je i kutiju hrane za mačke. Počinje padati snijeg - neka pada, njezini dečki iz GSS-a, njezina djeca, kako ih sve češće zove, uzidali su joj zid koji je udar groma srušio, ove godine kuća neće pasti. A i oni će ponovo doći, uvijek dođu...
