U Hrvatskoj je moguće prodavati hamburger od 40 kuna. I bez zezancije, trebalo bi ubaciti prethodnu rečenicu u nacionalnu himnu. Možda bi bilo poticajnije od romantične Mihanovićeve mitologije kojoj danas očajnički treba malo realističniji kontrapunkt. Junačka hrvatska srca danas eventualno stoje kao statistika Zavoda za zapošljavanje i FINA-ine liste blokiranih računa. Čovjek koji je zaslužan za poeziju s početka zove se Barclay Morgan, došao nam je iz Kanade i otvorio hamburgersku ispostavu u Tkalčićevoj ulici, s originalnim konceptom:

'Došli smo 2006. u Dalmaciju s idejom da se bavimo trgovinom nekretninama. Hrvatska je izgledala kao nova Toscana, s perspektivom ulaska u EU i prilikama za posao. Kupili smo zemljište blizu Makarske i strpljivo čekali da se poboljšaju prilike. Prolazile su godine, potrošili smo ušteđevinu i suočili smo se s pitanjem - vratiti se u Kanadu ili u Zagrebu pokušati biznis s hranom. Dugo sam bio u toj branši u Kanadi, otvorio sam nekoliko Starbucksova i kako su nam prijatelji govorili da radimo odlične hamburgere, ideja se nametnula sama od sebe.'

Godinu i pol dana kasnije, i vidimo Barclaya u Tkalčićevoj u Rocket burgeru. Zapošljava osam ljudi, naplaćuje hamburger s prilogom 40 kuna i razmišlja da uskoro uposli još njih troje. Prvo su ga skužili stranci koji žive u Zagrebu, a polako se ohrabrila i lokalna populacija. Čovjek, naime, radi hamburgere po svim parametrima ekološke i socijalne osviještenosti: 'Pokušavamo sve proizvoditi sami. Kupujemo veće komade govedine od provjerenih lokalnih mesara, sami je meljemo, sami radimo svoja peciva, kečap, sušimo slaninu, kiselimo krastavce... Ne radimo s masovnim proizvođačima. Mislim da je odlično to što se ljudi danas pokušavaju više povezati sa svojom hranom. Treba jesti iz lokalne proizvodnje i samo ono što stvarno trebaš. Kuhari su danas suočeni s velikim etičkim izazovima', objašnjava Barclay.

Njegova je ideja da se hamburger spravlja kao prije no što je postao fast food proizvod. Znači, ne toliko brzo i sa sastojcima za koje može garantirati. No nije sve iz lokalne proizvodnje zdravo, hranjivo i profitabilno. Konobari, za početak: 'Osnove usluživanja ovdje se još nisu promijenile. Uglavnom se sve svede na to da sjedneš, konobar dođe, ti naručiš, on donese i kada hoćeš otići, moraš ga tražiti na sve strane da ti naplati. Neće te pitati sviđa li ti se naručeno, neće ti predložiti još jedno piće kada vidi da si pri kraju, neće ti ponuditi ništa s menija uz informaciju o proizvodu. Pola konobara nikada ni ne sretne vlasnika, samo mehanički odrađuju posao i zapravo ih zaboli za njega.'

Barclay primjećuje da Hrvatska još uvijek ne kuži da je malo poduzetništvo kičma ekonomije. Krediti dolaze s teroristički visokim kamatama od devet do 13 posto, pod jamstvo se traže sulude stvari poput mirovina supotpisnika, a uvjeti su praktički postavljeni tako da si ih nitko ne može priuštiti. Poslovni kredit se, kaže dalje, može dobiti tek kada si dvije godine u biznisu. Kako u tom slučaju pokrenuti novi posao? I zašto, primjerice, tvorcima novih biznisa ne bude odgođeno plaćanje kamate prve tri godine? Ukratko, ne postoje financijske inicijative i poticaji osim, sporadično, za usko definirana područja poput biznisa koji su osnovale žene i u kojem se žene većinski zapošljavaju, ljuti se Kanađanin. 'Jesmo li u tako seksističkoj ekonomiji?' pita se i elaborira nebuloznu logiku zapošljavanja: 'Ako zaposliš nekoga s burze tko je ondje već šest mjeseci, ne moraš za njega plaćati doprinose šest mjeseci od zapošljavanja. I što se onda događa, poslodavci samo rotiraju nove zaposlenike svakih pola godine. Tko bi se ozbiljno posvetio svojem poslu kada zna da će ga kratko raditi?'

Nova mlada ekonomija spojena s politikom stare škole, eliptično zaključuje Barclay koji se tržišno bori s nepreglednom legijom pekara i uličnih pizzeria. Očito je dovoljno šarmirao nepce svoje klijentele da se može pohvaliti konstantnim rastom posla. Ispada pomalo bizaran u kontekstu hrvatskog poslovnog mindseta. Neprestano ga zapitkuju zašto zapošljava toliko ljudi za tako malo mjesto. Mogao bi, kao, raditi sam sa ženom i ubrati daleko veću lovu. Nonšalancija je i problem s dobavljačima. Kao da im nije stalo do trajnih poslovnih saveza: 'U Hrvatskoj se, umjesto poslovnih saveza, stvaraju potrošački, pod egidom – ako prođe, prođe. Ne znam koliko sam već dobavljača promijenio, nisu konzistentni, nije im stalo do trajnog partnerstva, postavljaju se kao da bolje od tebe znaju što ti treba... Iz nekog meni neobjašnjivog razloga, te suradnje uvijek puknu nakon nekoliko mjeseci.'

Hrvatska mijenja svoje strance vrlo ambivalentno, sa slatkogorkim okusom. Barclay je zahvalan zagrebačkoj sredini na dozi opuštenosti i činjenici da se stvari mogu ugodno dogovoriti uz kavu. Istovremeno, nije siguran koliko ga to zadovoljava: 'Potom dobivaš situaciju da se dogovori ne ispoštuju. Mislim da bi sklapanje poslova u nekoj sobi za sastanke bilo primjerenije.'

A tradicionalna hrvatska kuhinja? Nema milosti: 'Odmah izbacite Vegetu! Začini se ovdje svode na maslinovo ulje – i usput, maslinovo ulje nije sos – ružmarin, sol i papar. Vegetu možeš napraviti i sam, daleko ukusniju i s pravim sastojcima. Kada koristiš svježe začine, ljudi će definitivno primijetiti.'

Copy/paste biznis modeli iz inozemstva, koji u blago zaostaloj Hrvatskog garantiraju kratkoročan uspjeh, ne pogađaju bit – da je fokusiranje na kvalitetu i uslugu jedini način za poslovni uspjeh, zaključuje hamburgerski guru iz Vancouvera. Nedostaje mu kanadska poslovna klima. Za sada to kompenzira sviješću o prirodnim potencijalima Lijepe Naše. Iz perspektive ugodne stolice u Tkalči, izgledaju prilično šarmantno.