Za Dunjom su plakale saborske čistačice. Na HRT-u su joj radili posebnu kavu. Nekadašnja kolumnistica Večernjeg lista, a potom i komentatorica na televiziji, uvjerena sljedbenica Tuđmanove politike, prakticirala je riječi svoga oca: 'Prvo, ako ikada budeš u situaciji da odlučuješ o plaćama drugih ljudi, vodi računa da portir može kupiti svom djetetu banane. Drugo, kada počneš raditi i sretneš direktora, ne moraš ga prva pozdraviti. Ali kada sretneš čistačicu, to obavezno učini.'

Dunju je trebalo malo nagovarati na razgovor, nije da je zanimaju reminiscencije. Uostalom, nije sačuvala ni jedan svoj tekst: 'Ali zato imam brdo pisama. Znam da sam hrabrila mnoge ljude. Ne znam je li to urodilo nekakvom promjenom, ali nije stvar u tome. Stvar je da u trenutku djelujete tako da ljudima dajete snagu. Ne znam koliko je to posao novinara... Ali zapravo upravo to i jest. I danas bi mediji trebali ljudima davati snagu, kad su na koljenima, kad su bez izbora. I to dokazuju ne moji tekstovi, nego tuđi tekstovi, ta pisma.'

Snaga je, doduše, bila ideološki poprilično obojana. Dunja Ujević ostala je dosljedna svojem političkom, točnije, državničkom opredjeljenju. I danas vjeruje da su Tuđmanovi stavovi bili ispravni, kada, dodaje, to nije ni najmanje oportuno reći. 'Za razliku od većine današnjih političara, Tuđman je bio državnik. I to nema veze s HDZ-om. HDZ je sasvim druga priča. To je klasična ljudska priča od pravremena do danas. Došlo je do promjene političkog sustava. Tko će prvi uskočiti u taj vlak? Neki su uskočili i završili na ratnom stratištu, drugi su uskočili i završili na pozicijama', komentira i ubrzava do aktualne situacije. HDZ Ive Sanadera, a potom i ovaj Karamarkov, opet su neke nove inkarnacije koje ona ni po čemu ne povezuje s vlastitim političkim idealima.

'Politiku ne pratim jer je ne shvaćam ozbiljno. Ne shvaćam ozbiljno ljude koji su sada u politici, bez obzira na to u kojoj su stranci', kaže Dunja i nastavlja o slučaju Sanader jer ono što je radio spada u kategoriju iste bolesti: 'To je bolest uma i duha, a tek onda lopovluk. Reći sada da nitko nije znao ništa u stranci je smiješno. Tužno zapravo. No opet, reći da 200 tisuća ljudi koji su članovi te stranke čine zločinačku organizaciju, suludo je.'

Ekonomski tjesnac u kojem se koprca Lijepa Naša, nezaposlenost, apatija i kolektivno odmahivanje rukom na politički meni dana, Dunja objašnjava uzrečicom: 'Ljudi koji nisu u nečemu sudjelovali, zaboravljaju, a ljudi koji su u tome sudjelovali, preuveličavaju. Po meni, problem nije u tome što ne postoji suvisla strategija za izlazak iz krize. Problem je što ne postoji državnički stav. A to je onaj kada predsjednik posrnulog Chryslera dolazi pred svoje radnike i kaže im da sljedećih mjeseci svi rade za plaću od jednog dolara - i on, i rukovodstvo, i radnici. Kako se tvornica digla iz pepela, unazad su svima isplaćene plaće. Biti državnik ne znači biti autoritet u smislu čvrste ruke, nego prije svega biti dosljedan. Kako neki direktor banke u ovoj situaciji može primiti plaću od 100 ili 200 tisuća kuna? Kada mislim na državnika, mislim na osobu koja bi stala pred ljude i rekla - ljudi, ili ćemo zajedno živjeti ili ćemo svi zajedno potonuti.'

Unatoč činjenici da je u ratnim i poslijeratnim godinama gorljivo branila do danas nepromijenjene političke i svjetonazorske ideale, a što ju je dva puta ostavilo bez radnog mjesta, Dunja bi ipak neke stvari odradila drukčije iz perspektive sadašnjih šezdeset i šest godina. Voljela bi da je bila manje nagla, eksplozivna, konfliktna. Da je znala sačekati poslovičnih pet minuta prije nego što bi napisala tekst. Zapravo, najvjerojatnije se uopće ne bi bavila političkim temama: 'Slušala sam na radiju o mladom vozaču kamiona koji je na cesti ubio dvoje ljudi, ali nije bilo svjedoka. Prvo je lagao na sudu o okolnostima nesreće, bio oslobođen, ali se na drugom ročištu slomio pod pritiskom savjesti. Otkazao je odvjetnika i priznao sve. Život mu se nakon toga čudesno i predivno zaokrenuo. Eto, to su teme koje me zanimaju i o kojima bih danas pisala, da mogu birati. Voljela bih se umiješati u priče koje su škola života. To je na korist ljudima, a ovi gore neka tamburaju svoje. Zbilja me ne zanimaju.'

Nakon profesionalnog života provedenog među političarima, zakulisnim igrama, u 'mentalitetu koji je Hrvatsku doživljavao kao samoposluživanje', Dunja Ujević je shvatila dvije, tri ključne stvari. S uzadhom dodaje, kako je mogla i prije. Prvo, što je u životu bitno: 'Obitelj, prijateljstvo. Vidjeti ljude oko sebe. Sada, naime, uočavam potpuno drugu vrstu ljudi. Mnoštvo malog samozatajnog, poniznog - u najboljem smislu riječi - svijeta i mislim da na njima leži sudbina ove zemlje

Dane provodi slušajući glazbu i u beskrajnom čitanju knjiga. Dvije su kojima se uvijek vraća - Don Quijote i Braća Karamazovi. Htjela bi se uključiti u humanitarni rad. Brigu za djecu s posebnim potrebama ili u rad s ostavljenom djecom. Pitam je za epizodu sa Zlatkom Sudcem i knjigu razgovora koje je s njim odradila. Moli me da to poglavlje preskočimo, tek usput dodajući da joj je žao što se na to odlučila. U zamjenu, servira mi nevjerojatnu priču kako je Ivo Sanader zaradio otkaz kod Tuđmana: 'Madeline Albright je 1994. bila u posjetu prvom hrvatskom predsjedniku i javno mu čitala bukvicu na Pantovčaku. Tuđman se u jednom trenutku okrenuo prema predsjedniku svoga ureda i vidio ga kako se zabavlja popravljanjem frizure u ogledalu. Rekao je straži da kad Sanader bude sutra dolazio na posao, ostave spuštenu rampu.'