Naftni derivati u Europi su među najskupljima u svijetu jer ih vlade izdašno oporezuju. Istovremeno prednost i mana. U Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji država uzima 60 do 66 posto od cijene goriva, za SAD to je, na primjer, tek 16 posto. No to će reći da pri fluktuacijama cijena na tržištu, europski potrošači bitno manje osjećaju razliku.

U Hrvatskoj najavljeno drastično povećanje cijene naftnih derivata nije nikakav izuzetak. I ostatak je Europe pod prijetnjom, ako se domina poslože na najgori mogući način na Srednjem istoku, točnije oko iranske priče. Da podsjetimo, nakon što je EU najavio kako potpuno prestaje kupovati Ahmadinedžadovu naftu od 1. srpnja ove godine i povodom čega su neke europske kompanije poput BP-ja i Totala odmah prekinule suradnju s Iranom, a druge znatno smanjile uvoz, Teheran je u nedjelju objavio kako Francuska i Velika Britanija neće više dobiti ni kapljice. Uskoro bi se pipe mogle zatvoriti i prema ostalim zemljama Unije.

Tržište je ekspresno reagiralo, a blaga panika pretočena je u cijenu od 120.72 dolara po barelu, visina koja je zadnji puta zabilježena u srpnju prošle godine. Reflektiralo se to i na cijene na crpkama, mada ne u apokaliptičnim razmjerima. Poskupljenje od jedan i nešto posto još uvijek djeluje kao kamilica prema najavama da bi u slučaju eskalacije iranske krize nafta mogla poskupjeti za 40 do 50 posto. Zašto?

Studija Marka Dubowitza i Reuela Marca Gerechta iz Fondacije za Obranu demokracija, a koja je svojski procirkulirala Washingtonom i Bruxellesom elaborira kako je moguće nanijeti ozbiljnu financijsku štetu iranskoj vladi, a bez da ikome usfali crnog zlata u rezervama. Drugim riječima, da cijena nafte ostane nepromijenjena. Kontroverzna strategija je trojaka. Prvo, nafta koju je EU dosada uvozila iz Irana, bila bi nadoknađena pojačanim uvozom iz Saudijske Arabije i država Perzijskog zaljeva. Problem: Saudijska Arabija, kako stvari stoje, nema za to kapaciteta. Drugo, potiho bi se dopustilo Iranu da se jače fokusira na azijsko tržite i ostala gospodarstva u razvoju. S obzirom na to da bi to bili jedini preostali kupci, mogli bi se interesno udružiti i jednostavno prisiliti Teheran da značajno spusti cijenu. Hipotetski, rezultat bio bi zadržavanje cijene barela. Problem: već sada se dešava potpuno oprečni razvoj situacije. Iran ima problema s naftnim izvozom, Sirija, Južni Sudan i Jemen su paralizirani, rezerve Unije se smanjuju, ergo, tržište ulazi u omiljeno stanje panike. Barel je sve skuplji. Time smo implicirali i treći kratkovidni uvjet tandema Dubowitz - Gerecht za financijski udar na Ahmadinedžada i istovremeno zadržavanje razine crnila u naftovodima i rezervoarima. To da će tržište reagirati 'racionalno', tj. uvidjeti kako je navedena strategija uvjerljiva. Krivo.

Drukčije kazano, studija olako sugerira da će Iran naći nove kupce u Kini, Indiji i sličnima, no to se ispostavlja kao sve veći problem. Većina zemalja ne može adekvatno isplatiti Teheran zbog nametnutih sankcija, primjećuje John Kemp iz Gulf Timesa i dodaje kako plan eventualno funkcionira u slučaju da svi ostali globalni trgovinski parametri ostanu netaknuti. No sankcije Iranu povlače za sobom ne samo potres u naftnoj nego i drugim domenama trgovine koje izravno ovise o fosilima.

Naftni derivati u Europi najskuplji su u skandinavskim zemljama, a najjeftiniji u zemljama bivšeg istočnog bloka. Hrvatska se obično smješta u srednji razred sa Slovenijom, Mađarskom, Španjolskom ili Austrijom. Od nedjelje plaćamo 10,41 po litri standardnog bezolovnog benzina, točnije 1,37 eura. No da ne ispadne kako smo potpuno sami u kuknjavi i čemeru oko novih znamenki na pumpama, evo kako je antigravitacija djelovala na cijene bezolovnog benzina u nekoliko europskih zemalja. Litra u Njemačkoj: sa 1,55 na 1,64 eura (tj. sa 11,7 na 12,4 kune). Velika Britanija: sa 1,54 na 1,60 eura. Francuska: sa 1,8 na 1,62 eura. Slovenija: sa 1,41 na 1,43 eura. Je l' nam sada lakše?