Naš novinar je postao žrtva džeparoša u Berlinu te se ubrzo pomirio s time da je postao tek dio statistika koje pokazuju ogroman rast džeparenja u glavnom gradu Njemačke u proteklih nekoliko godina. Policija je manje-više nemoćna pred organiziranim bandama džeparoša, od kojih svaki treći dolazi iz Rumunjske, i koji su samo u 2015. godini prema službenim statistikama uspješno za mobitel i/ili novčanik ‘olakšali’ više od 40 tisuća ljudi
Provjerio sam na smartphoneu koliko je sati - bilo je nešto iza ponoći - stavio ga u prednji džep košulje i odlučio se od kluba Cassiopeia na rubu berlinskog kvarta Friedrichshain prošetati do stana u Neuköllnu. Bila je ugodna topla večer, savršena za šetnju uvijek živahnim dijelom Berlina, pa sam se niz Warschauerstrasse zaputio prema mostu Oberbaum, sagrađenom u 18. stoljeću preko Spree. Zamišljeno sam hodao, ne baš pretjerano obraćajući pozornost na svijet oko sebe, ali sam ipak uspio krajičkom oka registrirati da mi negdje na pola mosta prilazi mladić u srednjim dvadesetima. Pretpostavio sam da je u pitanju neki od brojnih šibicara i alternativaca koji znaju visjeti na Oberbaumbrücke i prositi te se nisam imao namjeru zaustaviti. Mladić mi se obratio na lošem engleskom jeziku, ali ga nisam razumio te sam promrmljao nešto neodređeno i nastavio hodati. On je krenuo dva-tri koraka uz mene, opet mi se obratio na nerazumljivom engleskom, kratko se naslonio na moje lijevo rame i na moj odgovor da mi se žuri odustao od dodatnog žicanja.
Ili sam barem tako mislio. Negdje kod parka Görlitzer dohvatio sam se lijevog prednjeg džepa košulje da vidim koliko je sati, tj. koliko mi još treba do stana, ali mobitela nije bilo. Trznuo sam se, prvo pomislivši da je ipak možda u ruksaku, koji sam odmah pregledao. Ništa. I onda mi je sinulo - tip me pokrao na mostu Oberbaum! Čitav njegov mali igrokaz bio je u službi toga da mi iz džepa izvuče smartphone, ono naslanjanje na rame bila je valjda kalkulirana distrakcija, kao i blebetanje na kvaziengleskom jeziku. U tom trenutku posve sam neutemeljeno pomislio da ga još mogu naći na istom mjestu te sam se odlučno okrenuo nazad prema mostu. Nadao sam se i da bih usput mogao sresti policajce te prijaviti sve, ali se i jedno i drugo pokazalo uzaludnim. Niti je na Oberbaumbrücke bilo tog džeparoša, kojega - shvatio sam tada - možda uopće ne bih mogao prepoznati, niti sam susreo inače vrlo susretljive berlinske organe reda.
Podvijenog repa i osjećajući se kao idiot, došetao sam tek oko dva sata u stan, sve više ljut zato što sam pao na takvu foru. S druge strane, tješio sam se da je džeparoš doista bio profesionalac svojeg zanata jer ni u jednom trenutku u tridesetak sekundi naše interakcije nisam ni naslutio da mi krade mobitel iz džepa.
Sve sam sutra prijavio policiji, no ostavljen sam s dojmom da se baš i ne trebam nadati da će pronaći moj mobitel. Da me dojam nije prevario, pokazalo se kada sam malo istražio službene podatke o džeparenju u Berlinu - pronađe se tek 4,2 posto mobitela koji su prijavljeni kao ukradeni! Dapače, policijske statistike pokazuju da je u 2015. godini u Berlinu sveukupno porastao broj kriminalnih djela prvenstveno jer se dogodila eksplozija džeparenja; dobra vijest je da se broj nasilnih djela značajno smanjuje i da je nizak kao što već nije bio godinama. Uostalom, profesionalac koji je otuđio moj mobitel nije trebao npr. prijetnju nožem da bi to učinio; sve su odradili njegovi spretni prsti i efektno skretanje pozornosti. U odnosu na 2014. džeparenje se povećalo za 25 posto, na više od 40 tisuća slučajeva u 2015.
Kako obavještava policija, u Berlinu ordinira i više organiziranih bandi džeparoša, nešto poput suvremene verzije Faginovih dječaka iz Dickensova ‘Olivera Twista’. Naročito se u tom sitnokriminalnom ali lukrativnom miljeu ističu rumunjski džeparoši, pa je tako u svibnju u Berlinu započelo suđenje troje članova rumunjske obitelji koji su koordinirali grupu od 79 džeparoša. No to je tek kap u moru džeparenja, pred kojim je policija zapravo nemoćna, iako se svugdje po gradu - naročito u gradskom prijevozu - informira ljude o opasnosti od toga da budu pokradeni. Džeparenje u Berlinu nezaustavljivo raste od 2012. godine, žrtve su često turisti, a lopovi su odlično izvježbani i organizirani te najviše ordiniraju na Breitscheidplatzu, Alexanderplatzu, Friedrichstraße, Potsdamer Platzu i na Warschauer Straße, u blizini koje sam i ja ostao bez svog mobitela i postao statistika.
Džeparenje je u međuvremenu postala tolika pošast da lokalne novine poput Berliner Zeitunga i Tagesspiegela objavljuju velike članke u kojima se otkrivaju trikovi džeparoša, koji znaju raditi i sami i u kombinaciji. I na službenim stranicama gradske uprave mogu se naći upozorenja o džeparošima, pa i detaljni opisi njihovih trikova, doslovno od A do Z. I javna televizija ARD je prije nekoliko mjeseci emitirala 45-minutni dokumentarac o tome da se u pet godina utrostručio broj sitnih krađa u Berlinu, sve pod indikativnim naslovom 'Milijunski posao: džeparenje - velika pljačka u Berlinu'.
Donekle je utješno znati to da nisi jedini naivac (s ili bez navodnika) koji je tako obrađen, nego sitni dio mnogo većeg kriminalnog fenomena koji ima i svoju ekonomsku i političku pozadinu. Doslovno se isto dogodilo desecima tisuća ljudi u Berlinu.
Još jedan od njih je i 39-godišnji Zagrepčanin koji je za tportal ispričao svoje iskustvo s profesionalnim džeparima u Berlinu: ‘Krajem svibnja sam u Berlinu najvjerojatnije bio žrtva džepara premda uvijek postoji mogućnost, iako vrlo mala, da mi je telefon ispao iz torbice. Dakle, prilikom presjedanja između dvije linije metroa u poslijepodnevnim satima na putu do hrvatskog veleposlanstva zapazio sam da mi je otvoren zatvarač na torbici te da mobitel nije unutra. Istog trena posudio sam telefon od prijatelja i nazvao svoj broj, no odmah mi se javila sekretarica s porukom da je telefon ugašen. Tada sam bio siguran da je netko ugasio uređaj i najvjerojatnije izvadio karticu. Krađu nisam prijavio jer mi se zadnji dan u Berlinu nije dalo maltretirati s policijom, ali sam odmah preko službe za korisnike svog mobilnog operatera blokirao broj. Također, telefonom sam u banci blokirao i aplikaciju internetskog bankarstva. U konačnici, jedino mi je žao što nisam na vrijeme napravio backup podataka pa sam ostao bez svih fotografija…’
Kada sam procesuirao sve te informacije, zapravo sam se osjećao malo bolje. Krađa mobitela nije ipak nešto što ostavlja traume (osim možda onima koji sa svojim mobitelima imaju intenzivan emocionalni odnos?), a i najvažnije je to da nije bilo nasilja. Ali i da me je netko na ulici zaustavio s nožem u ruci, što bih drugo učinio nego mu dao mobitel? Nastradati zbog tamo nekog uređaja bilo bi mnogo gore i mnogo gluplje. Ostao sam bez mobitela, ali sam naučio važnu lekciju - za početak, nikad više ne nositi mobitel u prednjem džepu košulje - i dobio anegdotu za prepričavanje.
